Nekontrolirana energija: 25 godina kasnije, 'The Fat Of The Land' je i dalje album koji mijenja život

Ovo ljeto navršava se 25 godina otkako je objavljen treći studijski album grupe The Prodigy, 'The Fat Of The Land', album koji je ušao u Guinnessovu knjigu rekorda kao najbrže prodavani album u Velikoj Britaniji u to vrijeme. Proveo je šest tjedana kao britanski broj 1, iznjedrio dva broj 1 singla i dosegao prvo mjesto u još 21 zemlji. Do danas je prodan u preko 10 milijuna primjeraka. Statistike govore same za sebe, ali, uz toliko obožavatelja Prodigyja, ovaj je album i meni osobno vrlo važan. To je album koji me odveo u plesnu glazbu. I od tada me drži tamo.

Objavljen na XL labelu 30. lipnja 1997., 'The Fat Of The Land' pogodio je britansku mainstream glazbenu scenu poput asteroida - s odgovarajućim basom. Samo godinu dana prije, britpop je još uvijek jahao na valu popularnosti nakon '(What's The Story) Morning Glory?', engleska nogometna momčad nije uspjela osvojiti Euro 96, a Spice Girls bile su zvuk ljeta. A ja? Imao sam 15 godina, nosio sam ruksak dijagonalno preko prsa, a školsku kravatu tako kratko da sam dugi, skriveni dio morao nagurati u hlače. Glazbeno sam bio negdje između uzbudljivog novog svijeta The Fugeesa i zaraznog brzog dijela stvari 'Spaceman' Babylon Zooa. Da. Znam...

Ali nešto se kuhalo. Bio je jedan tip žestokog izgleda na telki s ludom kosom koji je vikao “I’m a firestarter, twisted firestarter”. Onda je na moju školsku klupu sletio CD singl pod nazivom ‘Breathe’. Prodigy su postajali sve glasniji. Svugdje.

Bend – a oni jesu bend – osnovan je davne 1990. i zauzeo je rave scenu kao oluja. Bio sam premlad za njihov debitantski album 'Experience', za prvi 12" 'Charly' kao i za drugi LP 'Music For A Jilted Generation', a da ne spominjem da po zakonu nisam smio ići na rejv. Ali kada je 1997. bend probio u mainstream, konačno su doprli i do mojih ušiju.

foto Phil Nicholls

Prvi singlovi s 'The Fat Of The Landa' – 'Firestarter' i 'Breathe' – oba su bila broj 1 1996., a objavljivanje albuma sletjelo je među druga dva jednako značajna izdanja: 'Homework' Daft Punka i 'Dig Your Own Hole' Chemical Brothersa (koji je doveo 'Block Rockin' Beats' na vrh top lista u ožujku '97.). Ali tada sam samo čuo za The Prodigy. 'The Fat Of The Land' je trebao biti moj. Pa sam kupio kopiju CD-a u Woolworthsu.

Postojala je i druga promjena u zraku, zbog koje su laburisti Tonyja Blaira skočili na noge, s jezivim soundtrackom iz D:Reama (s izvjesnim Brianom Coxom na klavijaturama), Brian Harvey iz East 17 otpušten je iz pop benda nakon što je javno govorio o sigurnosti ecstasyja i prvoj seriji Teletubbiesa, koja je djeci pružila zanimljiva iskustva. Pobuna ranih 90-ih postajala je popularna, a za mene je 'The Fat Of The Land' - naslov preuzet iz stare engleske izreke o životu od izobilja - mjesto gdje se to sudarilo. A za 15-godišnjeg klinca iz Londona, to je bilo jebeno cool.

Ako postoji jedna stvar od koje se ovaj bend i ovaj album ne skrivaju, onda je to kontroverza. 'Smack My Bitch Up', objavljen kao singl u studenom 1997., bio je zabranjen od strane BBC-a, a vihor izazvan videom punim nasilja i ekscesa potaknutog drogom - pa i samim naslovom pjesme - i danas je na vrhu ljestvica. Unatoč svojoj problematičnoj prirodi, sample 'Give the Drummer Some' Ultramagnetic MC-ja i njegova čista brzina znače da je singl zauvijek ušao u povijest plesne glazbe, zauzevši 3. mjesto na Mixmagovoj listi najbolje plesne pjesme svih vremena.

No, nemojmo zaboraviti ni artwork albuma. Dizajnirao ga je i ilustrirao Alex Jenkins dok je bio umjetnički direktor u XL-u (ovaj će tip kasnije stvoriti legendarne covere za prva dva albuma za The Streetsa). A kad smo već kod legendi... Oni mravi s pozadinskim osvjetljenjem u knjižici omota CD-a. I taj rak! Jeste li ikada vidjeli raka s tolikom karizmom? I energija boja u toj zumiranoj zamućenosti. Koje zabavno sranje.

Naravno, sam album je epski. Beskompromisan od svog munjevitog početka 'Smack My Bitch Up' i 'Breathe'. Ipak, za mene je to onih 8 sekundi odjekujućih beatova koje se tako ludo spuštaju u jednu od mojih omiljenih hip hop pjesama svih vremena, 'Diesel Power', s jednim i jedinim Kool Keithom, koji vas oduševljava “drastically, fantastically”. Koje otvaranje... Drugačiji tempo, drugačiji žanr – ali ista sirova, nekontrolirana energija koju The Prodigy donose svuda: od punk rock gitara 'Serial Thrilla' i 'Fuel My Fire' do prljavih breakova i nepogrešive melodije 'Mindfields', i rave pjesme 'Narayan'.

Govorimo o bendu koji je, u pripremama za 'Fat Of The Land', izazvao urušavanje lažnog poda Brixton Academyja tijekom izvedbe 'No Good (Start The Dance)' '96. Bendu čiji su mosh pitovi podjednako divlji koliko i istinski prijateljski nastrojeni (iz mog iskustva, ekipa te obori i onda ti pomogne da se digneš). I bend koji inzistira na sviranju 'Love Is In The Air' Johna Paula Younga za kraj nakon svake svirke.

Ali vrijedi li album i danas? Reći da nije ostario značilo bi da nisam ni ja odrastao. A nešto od tog dvoje je istina. Ipak, potencijal njegovih velikih singlova jednako je neosporan jer su bezvremenski. Pa čak i ako vas valovi 'Narayana' pokretani breakovima i impresivna, istočnjačka grmljavina 'Climbatizea' odvedu ravno u određeno vrijeme, izazivam vas da te pjesme pustite lijepo i glasno pa mi recite da njihova energija nije nabujala kroz dva desetljeća poput plimnog vala.

Ali sve je osobno, zar ne? I upravo je to ono što je i meni ovaj album. Religiozno sam ga puštao da me probudi prije svakog ispita koji sam polagao. I uvijek tvrdim da me 'Fat Of The Land' doveo u Mixmag. Kad sam ih intervjuirao kao pobjednike naše ankete među čitateljima o najvećem plesnom izvođaču svih vremena, i dobio albuma s njihovim autogramima, imao sam osjećaj da se taj ogroman krug zatvorio.