Trax Records: Zašto se legende Chicago housea bore za svoja prava

Početkom travnja, preminuo je Larry Sherman, jedan od osnivača Trax Recordsa. Unatoč tome što je ogroman broj ljudi u Chicagu, diljem SAD-a i svijeta tugovao za Shermanom, nedugo nakon njegove smrti, isplivali su brojni negativni aspekti njegovog poslovanja i poslovne politike Traxa, još od sredine 80-ih godina. Između ostalog, otkriveno je kako je Sherman uskraćivao isplate tantijema mnogim autorima kultnih house ploča te raspolagao njihovim intelektualnim vlasništvom bez njihova znanja. Među oštećenima, našli su se tako i Adonis, Marshall Jefferson, DJ Pierre, Lary Heard i dr., koji su zakinuti za svoja prava preko 30 godina.

Prvo je izašla priča oko Adonisa, koji tvrdi da mu za njegov hit ''No Way Back'' iz '86. Trax nije isplatio tantijeme punih 34 godine. Uslijedili su slični slučajevi Larryja Hearda i Roberta Owensa. Dok je za Adonisa pokrenuta crowdfunding kampanja, Heard i Owens su već pokrenuli tužbu, putem koje traže milijun dolara odštete.

No, kako se i zašto uopće zakuhala ova afera? Temelje možemo pronaći u samim počecima house scene u Chicagu, koja je bila puna zanosa i entuzijazma, ali istovremeno i poslovno potpuno kaotična i neorganizirana, što potvrđuje i Benji Espinoza, trenutni vlasnik druge kultne house kuće iz tog perioda, DJ International Records: ''Prednost Traxa, tih godina, bila je, što je imao vlastitu proizvodnju vinila (Precision Records Labs), što je Shermanu pružalo mogućnost da izbaci singl na vinilu u jedan dan i ekspresno isporuči promotivne primjerke najpopularnijim DJ-ima u gradu, poput Rona Hardyja ili Frankyja Knucklesa. Takva brzina procesa od studija do plesnog podija bila je jedinstvena i privlačna svim mladim producentima.''

Espinoza odlazi i korak dalje i otkriva nam poslovnu matematiku Trax Recordsa tih godina: "Larryjev trošak proizvodnje bio je 30 centi po ploči, a prodavao ih je distributerima za $3. Dakle, zaradio bi $2.70 po ploči za cca 2.000 primjeraka. Istovremeno, s autorima bi potpisivao ugovore o jednokratnoj naknadi za prava na neko glazbeno djelo. Bila je riječ o iznosima od $1.000 do $5.000 koje je Sherman mogao isplatiti već nakon jedne ili dvije naklade, nakon čega više ne bi imao nikakve obveze prema autorima.''

Ako uzmemo u obzir činjenicu da su navedeni Heard ili Adonis autori nekih kultnih naslova house glazbe, a ugovori koje su davno potpisali sa Shermanom, osim što su ih zakidali financijski, uskraćivali su im i pravo na informaciju o daljnjoj nakladi njihovih djela. Samim time, gotovo je nemoguće izračunati realan iznos koji bi im Trax trebao isplatiti za sve te godine izdavanja njihovih autorskih djela.

Da stvar bude još gora po autore koji su, vođeni entuzijazmom i sami distribuirali svoje ploče, Sherman im je naplaćivao svaku dodatnu narudžbu za nakladu njihovih djela. Tako je, primjerice, Marshell Jefferson unaprijed plaćao $1.500 za svaku nakladu od 1.000 komada za njegov ''Move your body'', za koju bi imao upit od neke trgovine ploča. Konkretno, za ''Move your body'' se veže još jedna zavrzlama. Ploča nikad nije trebala izaći pod imenom Marshalla Jeffersona, nego pod njegovim pseudonimom Virgo. No, to je Sherman, na svoju ruku promijenio, kad je shvatio da će ''Move your body'' postati ogroman hit, ne bi li ugovor za tu ploču, potpisao naknadno i neovisno o onom kojeg je imao za Virgo, naravno pod uvjetima koji su išli na ruku njemu, a ne Jeffersonu.

Sličnu priču ima i DJ Pierre: ''Moja karijera, u financijskom smislu, počela je tek nakon što sam se preselio u NYC i potpisao ugovor za Strictly Rhythm Records. Bio sam mlad i jedini mi je cilj bio da netko objavi moju glazbu. Ljudi su mi govorili - Larry Sherman je kriminalac, ukrao ti je glazbu. No, u tom trenutku, nisam bio svjestan toga.'' Pierre je, kao član kolektiva Phuture, zaslužan za kultna izdanja acid house zvuka iz Chicaga.

Larry Sherman je, svojedobno, za Chicago Tribune, izjavio: ''Odlika dobrog biznismena je prepoznati vrijednost nečega u što ulaže. Glazbenici koji su bili spremni prodati svoja djela za nekoliko stotina dolara, a koja su kasnije pretvorena u hitove, nemaju se pravo poslije vratiti i tražiti svoj dio zarade.'' Ovakav način poslovanja možda načelno zvuči legitimno, no postavlja se pitanje moralnosti ovakvih metoda, kad s jedne strane sjedi iskusni poslovni čovjek i menadžer, a s druge strane golobradi mladić bez ikakvog iskustva u poslovnim odnosima ili razumijevanja pravnog jezika. Pitanje je to koje se već postavljalo i prije Larryja Shermana, a postavljat će se i nakon njega...

S vremenom, nepravedni način poslovanja, stajao je Shermana i Trax koji je '91. objavio bankrot, zbog dugova distributera u iznosu od $4,5 milijuna dolara. Sherman se vratio tek 6 godina kasnije s trostrukim CD box setom ''Chicago Trax: Ultimate House Collection'', potpisavši ugovor od $68.000 s izdavačkom kućom Cleopatra Records. Na kompilaciji su se, naravno, pojavila i brojna djela, za koja Sherman izvorno nikad nije platio tantijeme.

Nastavak poslovanja Traxa ostao je, u najmanju ruku, turbulentan sve do Shermanove smrti ove godine. 2002. je, uslijed novih financijskih problema, došlo do pripajanja kanadskoj tvrtci Casablanca Media Publishing. I to je partnerstvo završilo na sudu, zbog pozajmice od $100.000 koju Sherman i njegova stara/nova partnerica Screamin' Rachel Cain nisu nikad vratili. Nagodba je podrazumijevala da katalog Traxa, putem Casablanca Medije, 2008. bude prodan trećoj tvrtki, Demon Music Group, danas u vlasništvu korporacije BBC Studios. Iako je Demon Music nastavio raspolagati s čitavim katalogom, ni Trax Records, ni autori nisu primili ni centa tantijema od 2008.

Nakon nedvnih događaja, pomalo iznenađujućim službenim priopćenjem, redakciji Mixmaga, javila se i Rachel Cain, danas jedina vlasnica Traxa, koja navodi kako će se priključiti tužbi, u svojstvu - tužitelja. Između ostalog, kaže: ''Dajemo sve od sebe kako bismo ispravili greške iz prošlosti koje su naštetile autorima naših klasika. Prije nekoliko godina, morala sam osnovati novu tvrtku, nakon što smo izgubili kontrolu nad čitavom našom glazbom. Počinjemo ispočetka i nadamo se kako ćemo u budućnosti moći nadoknaditi štetu koju su pretrpjeli autori klasika house glazbe. Najveća mi je želja da jednog dana ponovno budemo obitelj...''