Ultra Naté: “Sjećam se kad se zatvorio Paradise Garage - bilo je to kao smak svijeta”

“Lady of the House” nova je knjiga koja slavi žene u plesnoj glazbi s više od 150 DJ-ica, producentica, umjetnica, promotorica i menadžerica od ranih dana disca i soula do suvremenih techno zvijezda – saznajte više o sceni i naručite primjerak ovdje. U odlomku ispod, američka pjevačica i autorica Ultra Naté piše o klupskoj sceni u Baltimoreu kao i o svom putu do slave.

“Moja majka je imala opsežnu kolekciju vinila, mahom soula, od Chake Khan preko Marvina Gayea do Commodoresa. Bilo je tu i disca kao i puno stvarno sjajnog R&B-a, i to sam sve slušala kod kuće - ploče su svirale sve dok se groove nije istrošio. Također bih puštala radio, surfala kanalima i slušala pop glazbu, punk i novi val. Bilo je puno zabavne glazbe kroz artiste poput Depeche Modea, New Ordera i INXS-a.

Većinu svog života provela sam u Baltimoreu, u Marylandu ali sam također i jako puno putovala zbog glazbene karijere. Lijepo je biti dio te međunarodne plesne zajednice, ali je lijepo i vratiti se kući, biti na ulicama na kojima sam odrasla i biti s ljudima uz koje sam odrasla. Ima nešto u toj prizemljujućoj nostalgiji boravka kod kuće.

Moji prvi odlasci u klubove počeli su još kad sam bila u srednjoj školi. Postojao je klub koji se zvao Odell's. To je bila kao neka naša verzija Paradise Garagea. Vlasnik kluba imao je stvarno dobar odnos s mnogim DJ-evima iz New Yorka, i na mnogo načina, postavio je temelje mnogima od nas u Baltimoreu kako bi nam pomogao pronaći house glazbu i njezinu kulturu. Upravo me Odell's pokrenuo jer sam se nakon odlaska tamo zaljubila u cijelu atmosferu plesne kulture. U Odell'su sam slušala svu sjajnu glazbu koju sam slušala i na radiju ili na vinilu, ali sada na masivnom soundsystemu.

U tom trenutku ljudi poput Larryja Levana nisu bili na mom radaru, ali sjećam se reakcija ljudi kada se zatvarao Paradise Garage – bilo je to kao smak svijeta. Bila sam tek tinejdžerica. Tek kad sam završila srednju školu, uronila sam u plesnu kulturu i vrlo brzo sam postala potpuno ovisna o njoj. Svaki vikend sam bila Odell'su, plesala dok sunce ne bi izašlo. Tek kad je Odell's zatvoren, shvatila sam što je Paradise Garage značio tim ljudima.

Srednja škola u koju sam išla bila je usmjerena na liječničku profesiju. Htjela sam biti liječnica. Potom sam otišla na sveučilište kako bih nastavila studirati medicinu, ali dok sam pohađala predavanja, otkrivala sam i klupsku kulturu, koja je bila mnogo zabavnija. Otkrila sam da mi je klub otključao kreativne aspekte koje nisam u potpunosti shvatila. I upravo sam kroz klupsko okruženje počela upoznavati DJ-e i plesače te ljude koji se bave klupskom kulturom. Bila je to vrlo kreativna scena. The Basement Boys – Teddy Douglas, Thommy Davis i Jay Steinhour – postali su slavni i stvarali su vlastite pjesme, a ja sam upoznala Thommyja, koji je stvarno pomagao našoj klupskoj kulturi u Baltimoreu. Sve se to smatralo underground glazbom, i poput neke skromne verzije disca koja se radi na osnovnoj opremi.

Thommy je znao da pjevam u crkvenom zboru. Nije me zanimalo više od toga; znala sam da znam pjevati, ali nisam bila pjevačica. Pozvali su me na audiciju i otišla sam jer sam osjećala da nemam što izgubiti. Pjevala sam i jako im se svidjelo to što radim. Pozvali su me da im se pridružim a brzo smo i napisali ‘It’s Over Now’. Inače, to se dogodilo nakon što su me pitali o čemu bismo pisali, na što sam rekla da želim pisati o slomljenom srcu pa am i pisala o svom prvom pravom dečku u to vrijeme. Basement Boysi su imali glazbu, a ja sam napisala neke stihove na komad papira. Kupaonica u podrumu bila je kabina za snimanje, ušla sam u nju i otpjevala je. Pjesmu je tada dobio Tony Humphries i tako je sve krenulo, potpisala sam za Warner Records.

Pisanje pjesama u studiju tada je išlo organski. Otkrivala sam taj svoj kreativni aspekt. Kad sam napisala ‘It’s Over Now’, nisam znala da mogu pisati. Nakon što je ta pjesma izdana, odjednom su me tražili još pjesama, izdavač mi je rekao da je to super, istaknuo je da znam pisati i da moramo snimiti album. Sve je to bilo 1989. i stvar ‘It’s Over Now’ postizala je veliki uspjeh s obje strane oceana.

Znajući ono što nam sad, taj period je za mene bio vrlo šarmantno iskustvo. Sada znam puno više o tome kako funkcionira glazbena industrija. S Warnerom sam sklopila ugovor u pravo vrijeme, mogla sam imati slobodu raditi s novim zvukom. Ono što se tada zvalo garage ili house još je uvijek bio vrlo novo u industriji, ali potpisala sam za izdavačku kuću koja je tu vrstu glazbe stvarno razumjela. Dobila sam mogućnost da smislim ideje i napišem pjesme koje želim, a moja je sklonost bila pisati pjesme na temelju onih ploča koje sam slušala. Dakle, pisala sam imajući na umu te strukture pjesama i pronašla sam načine da pustim priču da se razvija. A zbog različitih stilova glazbe koji su mi se sviđali mogla sam raditi s onim o čemu mi pjesma govori. To sam i učinila i nitko mi nije rekao ne, ili blokirao moju kreativnost. Dopušteno mi je da se prirodno razvijam.

Također sam od početka imala veliku sreću jer sam bila povezana s Billom Colemanom, koji je i dan danas moj menadžer. Bill se potrudio da budem predstavljena kao umjetnica, na van, bez da me producenti stavljaju u pozadinu. Mislim da nije puno ljudi, posebno žena u industriji, imalo ono što sam imala - sve zbog Billa. Imala sam sreću jer je Bill razumio umjetnika i prostor koji umjetnik treba da bi mu se omogućio prirodan rast i razvoj. Imala sam i svoj label i producente, bio je to čarobni trokut koji mi je pomogao da se stvari dogode.”

“Lady Of The House” možete naručite OVDJE.