Vinca Petersen: ''Rave je za mene jedinstvo, sreća, jednakost, zabava, ljubav i pustolovina.''

Tijekom 90-ih, Vinca Petersen bila je mlada rejverica koja se, s grupom prijatelja našla na pruputovanju Europom, nakon što je u UK-u donesen zloglasni anti-rave zakon. Jedna je od rijetkih koji su, tijekom sličnih avantura, našli svrsi shodnim nekako zabilježiti te događaje. Vinca je, tako fotografirala svoje prijatelje u raznim fazama partijanja, skupljala flyere i vodila bilješke u dnevnik, kad god je uhvatila vremena.

Otad je postala profesionalna fotografkinja, a njene rejverske fotografije ovjekovječene su u foto-monografiji ''No System'', koja je nedavno ponovno objavljena. Vinca je, u međuvremenu, sudjelovala i u grupnoj izložbi Sweet Harmony, posvećenoj rave kulturi, održanoj u londonskoj galeriji Saatchi. Popričali smo s Vincom povodom drugog izdanja njene monografije...

M: U kojoj je mjeri anti-rave zakon utjecao na tvoje tadašnje društvo i vaš način života?

V: U to vrijeme, mi smo taj zakon doživjeli kao napad na našu slobodu i elementarna ljudska prava. Nismo mogli prihvatiti situaciju u kojoj policija hapsi ljude koji se idu zabavljati. Oni koji su bili uključeni u organizacije snosili su najgore posljedice. Jako nas je to pogađalo i jedino rješenje za spas našeg načina života bio je odlazak iz zemlje...

M: Jeste li na takvo proputovanje Europom gledali kao na neki crni scenarij ili je to bilo nešto čemu ste se radovali?

V: Bila je to vrhunska avantura. Doduše, ja sam oduvijek bila avanturistički tip pa mi je sve to skupa lakše palo nego nekima. No, čak su se i oni skeptični prepustili energiji većine. Za nas je to bila neka vrsta misije. Sukob sa zakonom u kojem smo se našli smatrali smo smiješnim. Naši prekršaji svodili su se na nedozvoljeno parkiranje i partijanje. U nijednom nismo vidjeli problem i ako je to značilo da kršimo zakon, bili smo ga spremni prekršiti.

M: Što te je privuklo u rave kulturi?

V: Jedinstvo, sreća, jednakost, zabava, ljubav, pustolovina, obitelj. Ima li ti ičeg lošeg?

M: Od sve mjesta koja ste posjetili i partijali, koje ti je ostalo u najboljem sjećanju?

V: Puno mjesta. I još ih toliko ima. Odličan je bio svaki Teknival, ljetni događaj koji se svake godine održavao više dana na divljim lokacijama, u prirodi. Osobno sam najviše voljela bivše sovjetske vojne baze u istočnoj Njemačkoj i Češkoj. Tamo smo se upuštali i u razna istraživanja bunkera, hangara i drugih vojnih objekata. Zimi smo često utočište nalazili u raznim skvotovima, no znali smo zaposjesti i napuštena skladišta koja smo pretvarali u rejverske hramove.

M: U kojem si trenutku odlučila početi foto-dokumentirati sve događaje?

V: Pa zapravo, nikad nije bila riječ o odluci da sve to dokumentiram. Jednostavno sam oduvijek voljela fotografirati i zapisivati stvari koje mi se događaju u životu. Nisam se smatrala fotografom. Slikala sam svoje prijatelje za uspomenu sebi i njima. Puno negativa sam i izgubila nakon razvijanja fotografija. U to vrijeme mi se to nije činilo bitnim...

M: Osim fotografija, izlagala si i bilješke iz svog dnevnika, izrezane novinske članke, flyere i sl. Jesi li sve te stvari sačuvala s idejom da će ti jednog dana dobro doći?

V: Prije odluke da objavim monografiju ''No System'' 1999., nisam imala namjeru ni na koji način izlagati te stvari. Ne pamtim ni da sam ih svjesno odlučila sačuvati. Jednostavno jesam. Tek sam, nakon 1999., postala svjesna da imaju kulturološku vrijednost.

M: Što bi poručila onima koji bi htjeli, na neki način, dokumentirati sadašnju glazbenu scenu u kojoj sudjeluju?

V: Sačuvajte sve! Trenutno vam se neke stvari možda čine bezvrijednima, no već će vam, za nekoliko godina, biti drago što ste ih sačuvali, a jednog dana mogu vrijediti i pravo bogatstvo.

M: Koliko je bitno dokumentirati slične kulturološke pokrete?

V: To je najbitnije!

M: Tvoja monografija rasporedana je prije dosta godina. Kako si se odlučila na ponovno izdanje?

V: Nikad mi nije bila namjera da to bude neko ekskluzivno i rijetko izdanje. Htjela sam da bude dostupno svakom tko je zainteresiran. Kad sam počela dobivati upite od ljudi koji ju više nisu mogli nabaviti, odlučila sam se za novo izdanje. Posebno me iznenadio interes mlađe generacije. Budući da je ta knjižica svojevrsna brošura alternativnog razmišljanja i pogleda na svijet, trebala bi biti dostupna uvijek svima.

M: Rave kultura je došla do faze kad joj se posvećuju izložbe i knjige. Je li to uistinu dobro za nju?

V: Ljudi imaju različita mišljenja o tome, ali za mene rave kultura neće nikad nestati, a to što su njeni počeci zabilježeni u galerijama i knjižarama, samo ju čini još snažnijom. Na taj način rave postaje sastavni dio socijalnog i kulturnog života. Tijekom 90-ih imala sam osjećaj da, kao rejveri, predstavljamo budućnost čovječanstva. I ta budućnost se još nije dogodila. Kao što piše na zadnjoj korici ''No Systema'' - Mi postojimo sad i u budućnosti...

M: Na kojim projektima trenutno radiš?

V: Pripremam tri izložbe fotografija i instalacija ove godine: u muzeju dizajna V&A (Dundee, Škotska), u galeriji Martin Parr Foundation (Bristol) te u Northern Gallery for Contemporary Art (Sunderland).