VINYL TJEDNA: Illan Nicciani - Amurg [Dulceata]

Ovaj je EP stigao putem portala deejay.de. Iako ćete pravi dojam dobiti tek kad čujete kako to zvuči na vinilu, inserte možete poslušati pritiskom na ikonu PLAY ►

Iako stihovi božićnih pjesama govore o tihoj Badnjoj noći, ja izgleda uvijek završim u prostorima koji ne štede na decibelima, te želim jutro provesti uz lagane ritmove i melankoličnu atmosferu. Zato ni ne čudi ovaj moj današnji izbor. Zvukovi ritam mašina kao što je Roland TR 808, za klupsku su kulturu postali isto ono što je Stradivari za klasičnu, Fender Stratocaster za rock, a pastirska frula za narodnu glazbu. Podosta je autora pokušalo pobjeći od prepoznatljivih zvukova koji su prisutni na stotinama tisućama ploča s elektroničkom glazbom, no većini slušatelja zapravo neće biti bitno koji je instrument upotrebljen u produkciji, ako ih emocionalni sadržaj koji je zabilježen na ploči ispunjava. Upravo tako i ja doživljavam A-stranu na kojoj je pariški producent Illan Nicciani, zvukove udaraljki stare dobre osamsto osmice provukao kroz nekoliko efekata koji su se još osamdesetih koristili u hip-hop produkciji, a i danas zvuče super. No, umjesto agresivnog rap vokala, autor je atmosferični prizvuk glazbene podloge nadogradio senzualnom naracijom, koja na na francuskom jeziku automatski zvuči superiorno bez obzira na samo značenje poruke koju tekst šalje.

Mistika u kombinaciji s nostalgičnim zvukovima futurističkog pristupa glazbi prošlog stoljeća, osnovna je karakteristika ovog uratka koji mi je na već na prvo slušanje skrenuo pozornost neočekivanim zatišjem svih instrumenata, te suvislom kulminacijom. Iako riječ electro ovih dana na Google tražilici obično izbacuje najkomercijalnije electro house i big room producente, ja ovu riječ koristim u njenom izvornom smislu, koja je desetljećima prije imala isto značenje. Ova pjesma nije čisti electro, već je kreativna stilska nadogradnja, radi se o materijalu koji je primjeren završetku plesne večeri, a odlično će poslužiti i u freestyle, te lounge setovima.

Za razliku od lagane A-strane, B-strana počinje iznoseći na vidjelo elemente filmske glazbe koji su tajanstvena uvertira u energični minimal. Izvrsno iskorišteni dramatični elementi začinjeni šaputanjem ženskog vokala provlače se kroz cijelo djelo, a aranžmansko rješenje s kojim autor doslovno presijeca uradak na dva dijela, prisutan je i na B-strani. Sve u svemu odlična ploča koju preporučujem svim ljubiteljima minimala, ali i onima koji će to tek postati.