VINYL TJEDNA: Nick Curly - What If [8bit Records]

Ovaj je EP stigao putem portala deejay.de. Iako ćete pravi dojam dobiti tek kad čujete kako to zvuči na vinilu, inserte možete poslušati pritiskom na ikonu PLAY ►

Možda sam zadnjih nekoliko tjedana pretjerivao s techno dizalicama, pa ni ne čudi da mi napokon odgovara glazba lakšeg tempa i ležernog ugođaja. Nick Curly je producent čije audio kreacije imaju jasan karakter i uvijek predstavljaju siguran izbor za stimulaciju publike, a takva je stvar i u ovom slučaju. A-strana već u prvih nekoliko taktova jasno naglašava atmosferu koja će dominirati tijekom sedmominutnog aranžmana. Radi se o vrlo klasičnom izboru udaraljki koje bi rasplesale bilo koga, no ono što me osobno veseli su efektno začinjeni akordi koji graniče s dub techno produkcijom. Svojevremeno bi upravo kombinacija ovakvih zvukova s ritmičkom podlogom bilo nešto što bi ja nazivao jednom od osnovnih karakteristika deep house žanra, no te su se postavke tijekom vremena toliko puta promijenile da definicija ovog glazbenog stila, kao i svakog drugog, ovisi isključivo o trenutnom stanju na sceni. Tijekom materijala, Curly neopterećeno gradi atmosferu, nižući audio komponente u revijalnom tonu. Filtriranjem zvukova te igrom s efekt procesorima, fluidna podloga doživljava ugodne varijacije koje kulminiraju na četvrtoj minuti, gdje se pojavljuje i raspjevani ženski soulful vokal. Iako se pjevni dio izvrsno uklapa u zvučnu sliku, Nick se nije odlučio krenuti u pop smjeru, već nastavlja u svom stilu do samog kraja. Materijal na A-strani nije pretenciozan, ne podilazi trendovima, pa ga zato i doživljavam kao bezvremensku glazbu koju vrijedi imati u svojoj kolekciji gramofonskih ploča. Glazba koju možete puštati u kombinaciji s klasicima, ali i novim pločama, a neće zastarjeti još godinama.

S velikim sam interesom preokrenuo ploču kako bi saznao što se nalazi na B-strani, a odmah mi je poslalo drago da me Nick nije razočarao. Iako su tehnička rješenja konceptualni nastavak prvethnodne produkcije, Sunday Morning Call je daleko više temeljen na teatralnoj melodijskoj liniji koja odmah ulazi u uho. Glazba koja bi bez problema mogla poslužiti u futurističkim serijama koje ovih dana dominiraju streaming platformama, dovoljno je plesna da bez problema zadrži publiku u pokretu. I dalje lagana i ugodna glazba nije lišena vokalnih intervencija, koje su također prisutne tek kao začin, a ne kao komponenta koja bi preuzela dominaciju cjelinom. Iako je A-strana daleko popularnija i nalazi se na brojnim playlistama poznatih DJ zvijezda kao što je Reboot, moram priznati da me je mračna zvučna kulisa i određena doza mistike koju pronalazim u ovom uratku toliko dojmila da ju želim slušati u nedogled. Ovo nije prvi put da mi je B-strana favorit, no oba ću uratka rado puštati u adekvatnim prilikama na glazbenim događajima, ili jednostavno sebi za dušu.