Erol Alkan: 'Imati klub ili label nikad nije bio moj san'

Erola Alkana ne treba posebno predstavljati. Ovaj DJ/producent sa sjedištem u Londonu i njegov label Phantasy predstavili su nam moćne artiste tijekom godina, od Daniela Averyja, Connana Mockasina i TERR-a, kao i klasične albume Averyja i Late Of The Piera. Ali razlog zbog kojeg vodimo ovaj intervju je taj što label slavi objavljenih 100 izdanja, a Alkan ima novi banger spreman za lansiranje. Zove se “Automatic” - i vjerujte nam, nije riječ o nečemu što ćete brzo zaboraviti. Bezvremenske pjesme su ono što Erola motivira, a to je ujedno i etos samog Phantasyja, osnivanog prije 13 godina.

m: Gdje si bio 2007. i što pamtiš iz tog perioda?

EA: Siječanj 2007. bio je jedan od najvažnijih, ali i nadrealnih trenutaka u mom životu. Obilježio ga je posljednju ikad TRASH party; nakon deset godina vođenja noćnog programa ponedjeljkom, svaki tjedan, činilo se da je pravo vrijeme da se krene dalje. Nedavno sam razmišljao o tome što mi je prolazilo kroz glavu deset godina prije, u siječnju 1997. godine; imao sam 22 godine i izrađivao letke za prvi TRASH party na kompu moje tadašnje djevojke, koje sam kasnije fotokopirao u Archway knjižnici. Nisam imao ambiciju biti promotor kluba i apsolutno nisam imao pojma kako voditi klub, a da ste mi rekli da ću se time baviti cijelo jedno desetljeće i da ću provesti sedam godina u The Endu, rekao bih da je to nemoguće. Kasnije mi je pomoglo da shvatim da koncept nemogućnosti zapravo uopće ne postoji, i rekao bih bilo kome da nikad ne odustaje od onoga u što iskreno vjeruje. Nikad nisam želio voditi klub, ali sam jednostavno osjećao da je to svojevrsno sredstvo za postizanje cilja, nužnost ako želim ukloniti bilo kakva ograničenja oko glazbe koju sam svirao u drugim klubovima (u jednom sam trenutku DJ-irao u osam klubova tijekom jednog tjedna). Moje zanimanje za glazbu bilo je toliko široko i jako da sam zaista osjetio potrebu da imam potpunu kontrolu nad svim aspektima noćnog kluba, od politike ulaska, do cijene pića, sigurnost ljudi koji su došli i na kraju, koliko se ugodno osjećaju u klubu. Htio sam ponuditi najbolji aspekt onoga što sam osjećao u noćnim klubovima tijekom šest ili nešto više godina od kada sam već počeo ići u klubove. Taj osjećaj pripadnosti koji sam tada doživio jedan je od najjačih osjećaja koji mi je i dalje jako važan.

To je desetljeće bilo nevjerojatno intenzivno, pa iako mi je nedostajao TRASH kada se zatvorio, bio sam zahvalan na energiji koju sam dobio za istraživanje drugih projekata. Želio sam se usredotočiti na produkciju te na vlastitu izdavačku kuću. Do travnja sam počeo producirati “Twenty One” za Mystery Jets, a nekoliko mjeseci kasnije pokrenuo sam Phantasy.

m: I tad se i Mixmag uključio?

EA: Iz Mixmaga su bili ljubazni da me proglase DJ-em godine točno u tom trenutku - a to je doba bilo posebno nevjerojatno vrijeme na mnogim razinama. Prije svega, veći dio mog seta činile su produkcije prijatelja koji bi mi poslali svoje najnovije stvari ili demose putem iChata (slično WhatsAppu, ali s dijeljenjem datoteka), tako da bi se moji setovi neprestano mijenjali. Ta je zajednica bila uistinu globalna i činilo se da u svakom gradu postoji prijatelj ili saveznik. Možda smo svi imali sličnu glazbenu lozu, ali svi su dolazili iz drugog backgrounda. Drugo, doista nisam previše držao do nagrada, bio sam polaskan i zahvalan, naravno, ali ako išta, meni je to značilo da moram još više raditi, jer me možda sad više ljudi primjećuje. I od tada, za mene je DJ-iranje eskapizam, bez obzira sviram li pred 200 ljudi ili 20 000 ljudi. Trenutno, kad razmišljam o tome, shvaćam koliko mi to nedostaje.

m: Tvoj novi singl također je djelomično nastao '07. Zašto ti je trebalo toliko da ga završiš?!

EA: Napravio sam toliko glazbe, ali ponekad sam bio previše rastresen da bih je objavio. Treba mi razlog da objavim stvar, jer sam dugo vremena želio biti DJ koji nije htio raditi originalnu glazbu, već samo puštati tuđe ploče ili remiksirati artiste koji su mi se sviđali. Od tada sam naučio koristiti svoje druge projekte kako bih udovoljio kreativnim nagonima, ali oko 2012. godine počeo sam se predomišljati. Potkraj 2020. počeo sam razmišljati o tome što želim objaviti kao 100. singl na Phantasyju, gledao sam kako stvaram nešto novo, ali činilo mi se prilično čudnim dok smo bili u lockdownu, raditi klupsku stvar a da nisam bio u klubu šest mjeseci; bilo je to previše apstraktno. Onda mi je pala na pamet ideja da objavim pjesmu koju sam počeo snimati u vrijeme Phantasyjevog početka, pa sam pretraživao brojne hard diskove tražeći stvar za koju se činilo da ima smisla objaviti je u ovom vremenu. Trebalo mi je samo 13 godina, a da budem iskren, nemam problema s objavljivanjem nečega što bi se moglo smatrati starim, takve stvari mogu pokazati što sam tada radio i gdje mi je bila glava. Inspiriralo me da u bliskoj budućnosti dovršim hrpu drugih skladbi, osjećao sam se kao da na neki način surađujem sa svojim mlađim, naivnijim ja!

m: Phantasy 100 izdanje je pravi filter disco. Voliš li i dalje to određeno doba i hoćemo li čuti još stvari na labelu s tim utjecajem ili je ovo bilo 'jednom i nikad više'?

EA: Da, bilo je inspirirano s filter discom i volim to doba, ali osjećam da postoji nekoliko elemenata “Automatica” koji na bilo koji način sprječavaju da stvar bude samo posveta discu. Postoji dio tog zvuka koji nikako ne mogu podnijeti, a to nema nikakve veze s hipnotičkom psihodelijom ponavljajuće glazbe, što sam dobio iz nekoliko filter house stvari. Napravio sam nekoliko drugih pjesama poput “Automatica”, ali trenutno nisam siguran što bih objavio sljedeće ili u budućnosti. Mogao bih napraviti potpuni zaokret i idući put objaviti nešto sasvim drugo!

m: Kad smo već kod Phantasyja, jesi li ikad pomislio, kad si krenuo s labelom, da će doći do stotog izdanja?

EA: Nikako. Ali nisam mislio ni da će i TRASH trajati 10 godina. Ni vođenje kluba ni label nikad mi nisu bili san i ne osjećam da su to ikakvi pokloni. Nastali su i traju zahvaljujući predanosti, ustrajnosti, mašti, ambiciji i zdravoj sreći. Vjerujem da nikada ne biste trebali ulaziti ni u što u nadi da će postojati zauvijek, ali nikada ne biste trebali pretpostaviti da će propasti, osim ako to ne dopustite. Lockdown je Phantasyju dalo priliku da planira budućnost, a potpisao sam dovoljno izdanja da nas vidim i kroz 2021. i kroz godinu iza. Lockdown nam je dao i perspektivu vidjeti što je za nas moguće, kako se možemo diverzificirati i kakva mora biti izdavačka kuća poput naše kako bismo se prilagodili takvoj promjeni ne samo na našoj sceni, već i u svijetu. Vjerojatno sam najuzbuđeniji nego što sam ikad bio vezano uz Phantasy i ono što se sprema.

m: Za kraj, molim te, odaberi pet izdanja iz Phantasyjeve riznice i reci mi zašto su ti najdraža ili na što te podsjećaju?

EA: Moj rework “Forever Dolphin Love” Connana Mockasina mi je važan, označio je prvi album koji smo izdali, a izazov remiksa tako osjetljivog glazbenog djela nije bio lak, ali uspio sam stvoriti nešto što volim i danas. Kad bih morao birati drugi moj remiks za Phantasy, bili bi to remiksi koje sam napravio za Manic Street Preachers, “Europa Geht Durch Mich”. Oni su bili jedan od prvih bendova koje sam volio i pratio od trenutka kada sam ih otkrio u NME-u 1990. godine, a “Holy Bible” mi je jedan od najdražih snimki, tako da je njihovo prisustvo na labelu bio trenutak koji 16-godišnji ja nikad nije mogao ni zamisliti da će se dogoditi.

Mogućnost ponovnog izdavanja Late Of The Pierovog “Fantasy Black Channela” na vinilu bila je poseban vrhunac za mene, jer je riječ o ploči o kojoj mi ljudi često govore. Parlophone je prvotno otisnuo ograničenu količinu prije nego što se bend raspao, pa su se vinili prodavali na second hand tržištu za više od 150 funti. Mogućnost ponovnog predstavljanja tog benda sadašnjoj generaciji značila mi je jako puno na mnogim osobnim razinama.

Ne mogu se ograničiti na jednu pjesmu Cowboy Rhythmboxa, osjećam da biste ih sve mogli staviti u šešir i izvući bilo koju od njih i ne biste pogriješili. Rade ono što rade i nitko drugi to ne voli poput njih. Pet ili više singlova koje smo objavili godinama su toliko značili u mojim DJ setovima, a i dalje zvuče svježe kao i onda. Kad bih morao izabrati jednu pjesmu koja mi je bila najdraža, to bi mooožda mogla biti moglo “Soda Jerk”.

BTU izdanje je jedno od mojih najdražih i vjerojatno najmanje poznato u našem katalogu. Rezultat suradnje između U iz Hackneya i Babea, Terora iz Brazila, je maglovito, uistinu psihodelično djelo koje cijenim jer mi toliko toga daje.

Najnovije izdanje koje baš volim je “Lone Swordsman” Daniela Averyja, ne samo zbog činjenice da je to prekrasan komad elektroničke glazbe, već i što je nedavno objavljen kao počast Andyju Weatherallu, a sav prihod ide u dobrotvorne udruge koje je Andrew podržavao. Vidim je kao lijepu i iskrenu počast, a također je i dirljivo jer Daniel izdaje glazbu na Phantasyu gotovo devet godina, a ova novija izdanja su mu možda i najbolja. Cijela ta gesta stvarno pokazuje kakav Dan uistinu jest.

“Automatic” Erola Alkana izašao je na Phantasyju, nabavite ga ovdje.