Danny Tenaglia o dijagnozi raka: 'Počneš razmišljati - o moj Bože, je li to to?'

Danny Tenaglia je prilično dobro raspoložen tijekom našeg razgovora putem Zooma. Ove je godine imao prilično teške zdravstvene probleme s kojima se morao boriti - rutinski pregled otkrio je da ima rani stadij raka debelog crijeva. Dijagnoza je došla nakon kolonoskopije u svibnju, a iako je vijest, razumljivo, bilo teško podijeliti, Tenaglia je na društvenim mrežama izrazio zahvalnost što je rak rano uhvaćen. U emotivnoj objavi na društvenim mrežama, Danny je naglasio važnost redovitih pregleda, pozivajući osobe starije od 50 godina da idu na kolonoskopiju i kontrolne preglede svakih pola desetljeća. “Tako sam blagoslovljen [što] nisam imao nijednu glavobolju od svibnja”, objašnjava usred našeg jednosatnog razgovora. “Ne znam kako je to moguće jer sam sklon glavoboljama. Bio sam zahvalan jer sam isprva stvarno pomislio, ‘o moj Bože, je li to to?’ Hoću li izgubiti kosu? Hoću li izgledati bolesno? Hoću li otići?’” Danny je morao otkazati hrpu europskih nastupa prateći strogu liječničku naredbu. No, s vedrije strane, to mu je pomoglo da se usredotoči na glavni NYC projekt koji je bio ispred njega, a to je bio završetak trećeg u nizu Global Underground mikseva koji su započeli s 'Athens' (GU010), zatim 'London' (GU017) i sada se probija do kucajućeg srca New Yorka pod nazivom 'Brooklyn' (GU045).

Njegov najnoviji dvosatni miks siguran je kao što biste i očekivali od techno i house maestra. Uvijek se pobrinuo da ste, kada dođe do prepoznatljivog DT switcha, više nego svjesni da su stvari krenule gore: a s ovim miksom - nakon blagog, melodičnog uvoda od 20 minuta - to je upravo ono što on radi sa žestokim ‘No Space, No Time.’ Stevea Robinsona. Od tada, čvrsto smo u špici s novom glazbom Radio Slavea koja uključuje Nez (uzvišenu 'Move That Body'), Moniku Kruse susreće s Pig & Danom i DT-jevu prepoznatljivu verziju 'Brooklyn Gypsy' , pametni update 'Gypsy Woman' za suvremene klupske prostore. Nedavno objavljeno na vinilu, sve je prikladno duboko, mračno i perkusivno, ali ta nova linija basa je krajnje fantastična, a te teksture i akordi u stilu Frankieja Knucklesa prikladno su nadahnuti: za ove uši, to je vjerojatno najjače izdanje Dannyja Tenaglie od 'Be Yourself' i 'Music Is The Answer', i svjedočanstvo kvalitete na kojoj inzistira u svojim produkcijama, bez obzira na desetljeće. Drugi sat jednako je naglašen s cutovima Davida Torta i Toma Stephana i njegovim vlastitim izdanjem Hot Creationsa nadahnutim 'Don't Turn Your Back' od Yello.

RM: Mogli bismo početi s jednom od nekoliko očitih tema, ali počnimo s ovim: kako pristupaš izradi kompilacije Global Underground?

DT: Mislim, siguran sam da je prilično slično potencijalnom radu na kompilaciju Back To Basics, ali potpuno razumijem vašu poantu jer 'Global' za mene znači više globalno, ako hoćete. I pretpostavljam da ono što stvarno pokušavam prenijeti ljudima i dati im do znanja je da nisam samo house DJ. Dolazim iz pre-disco ere pa sve do disco ere u deep house, a onda sam počeo putovati i bio sam blagoslovljen time što mogu putovati svijetom i upoznati mnoge DJ-e i čuti njihove stilove. Pa sam prihvatio techno i progressive, a stvar je u tome da pokušam pomoći ljudima da shvate kako, kad imam sreće, volim raditi duge setove, što je za mene bilo normalno mnogo, mnogo godina, čak i kad sam radio prva dva miksa. Bio sam rezident i u Twilu [koji je radio od 1995. do 2001. u New Yorku i od 2006. do 2007. u Miamiju] i u Tunnelu [koji je bio otvoren od 1986. do 2001. u New Yorku] i tamo sam mogao svirati u prosjeku osam do deset sati svaki tjedan. Za mene je to uvijek bilo putovanje, od mojih prvih dana.

RM: Koliko ti je trebalo da pronađeš sve te stvari?

DT: Neću reći jako dugo jer sam pročešljao svoju kolekciju i svoju nedavnu aktualnu playlistu u posljednjih godinu ili dvije. Vjerojatno sam imao, pretpostavljam, 30 do 40 pjesama, a neke nismo mogli licencirati. I onda sam se prvo pitao kako će ovo sve imati smisla? To je kao menu, nekako se sve poklopi. Neću se hvaliti, ali zadovoljan sam rezultatom nakon što sam se pitao kako će sve ispasti? A ovo je teška godina za mene...

RM: Uskoro ćemo doći do toga. Ali sviđa mi se činjenica da prvu stranu miksa završavaš s 'Brooklyn Gypsy'...

DT: Da, nisam čak ni skužio tu vezu, Ralph. Nije li to ludo!

RM: Sada živiš u New Jerseyju, ali koliko često dolaziš u Brooklyn? Što ti sada znači Brooklyn?

DT: Pa, posebno Williamsburg, gdje sam rođen i odrastao, postao je poput novog Manhattana, ako hoćeš. Svaki put kad odem tamo, kao da nije Williamsburg! Output je bio izvrstan primjer. Bilo je to samo tri bloka dalje od mjesta gdje je moj otac rođen 1929. Dakle, cijela moja povijest, moji roditelji, moje tete, stričevi, svi su rođeni u Williamsburgu. A kad sam ga posjetio, što sam slučajno učinio sinoć, otišao sam u nevjerojatan kafić i otišl smo tamo gdje smo snimali fotografije za Global Underground. Napravio sam nekoliko novih fotki da ih pošaljem dečkima, ali kad je došlo vrijeme da idem kući, pokazao sam ljudima koje sam upoznao gdje sam živio i gdje sam rođen i prvi klub u kojem sam svirao, koji se zvao Miami Lounge. To je sada restoran, još je tu, netaknut. Ali toliko se promijenio i toliko je gentrificiran. To je kao da je mini Manhattan Lower East Side prešao preko mosta. No, sada postoje ti nevjerojatni i vrlo skupi stambeni objekti i hoteli, parkovi.

RM: Bojim se pitati, ali postoji li neki od klubova u kojima si nastupao, a koji još uvijek radi?

DT: Ne mogu reći da se sjećam da je mnogo klubova bilo u Brooklynu, više sam svirao u Miami Loungeu. Imao je dugački biljarski stol, zatim stražnju prostoriju koja je nekad bila za bendove te disko kuglu i ljudi bi plesali. A onda se pojavila stvar s DJ-em negdje '75.; ali što se tiče bilo kojeg drugog kluba u Brooklynu, mislim tu je bio disko na koturaljkama u kojem sam radio tri godine. Nakon toga jedno je vrijeme bilo kazalište, nedavno je postalo ljekarna... Mnogi novi klubovi u području Williamsburga/Greenpointa nisu postojali kad sam bio mlađi. I naravno, sada imamo The Good Room, Brooklyn Mirage, Knockdown Center... Blizu su Metropolitana. Rođen sam na Aveniji Metropolitan i čim se vozite ravno uz aveniju Metropolitan, kad prijeđete preko ovog mostića koji vas vodi u Queens, skrenete desno, nalazite se na Brooklyn Mirageu. Nismo smjeli čak ni hodati tamo blizu kad sam bio klinac 70-ih!

RM: Kako to?

DT: Oh, New York, Brooklyn 70-ih... Valjda su nas više od svega roditelji htjeli zaštititi od bilo kakvih ovisnika o drogama i te vrste opasnosti na ulicama. Bilo je puno bandi, heroina, u 70-ima i klinci na biciklima i Hell's Angels. Potom su postojale sve te mal skupine bandi koje su nosile jakne s natpisom na leđima s imenom svoje bande i toga je iskreno bilo puno kad sam bio klinac. Dakle, otišli ste u Bushwick sa biciklom i bili biste kažnjeni. Sada se mnogo mladih cool ljudi doseljava iz svih krajeva države, ali to više nije mjesto gdje bih ovih dana išao šetati. Za mene je sada drugačiji lifestyle. Ali super je to vidjeti!

RM: Jesu li tvoji roditelji razumjeli tvoju želju da budeš DJ?

DT: Nekako su polu-razumjeli zbog moje ljubavi prema pločama, gramofonima, kasetofonima... I pokušao sam sa satovima gitare, probao sam sate klavira, ali nisam imao dovoljno discipline. Imao sam samo 10, 11 godina. A onda su mi ploče počele padati u ruke s konceptom dva gramofona, prije 50 godina. Imao sam samo 12, 13 godina kada sam otkrio DJ-e. Ali problem je bio u tome što je to utjecalo na moju školu, a ja sam još bio u nižoj srednjoj školi, išao sam u srednju školu a nije me zanimala. Bio sam opsjednut pločama, i još uvijek jesam, glazbom i onim što se događalo, stvarima za koje sam još bio premlad da bi ih uopće cijenio, ali bih slušao o velikim noćnim klubovima... Paul Costella je miksao DJ tapeove i bio sam fasciniran kako je miksao dvije ploče besprijekorno i dosljedno, neprekidno.

RM: Molim te nastavi!

DT: I baš pitam bratića, ‘kako mu to uspijeva?’ Pa mi se objasni da postoji noćni klub i umjesto benda sada imaju DJ-a. I odjednom sam osjetio da je to ono što želim raditi. Tada nismo imali YouTube da vidimo što ljudi rade ili kako plešu i slično. U svakom slučaju, počeo sam padati u školi i rekao sam roditeljima da se želim ispisati, a oni za to, naravno, nisu htjeli čuti. I hvala Bogu, nikada nisam bio uhićen niti sam donio svojim roditeljima bilo kakve probleme osim činjenice da sam želio napustiti školu. Bilo je tučnjava u školi, ljudi bi pušili travu u kupaonicama. Bilo je nekako van kontrole, ništa na što sam navikao. Pa se svelo na to da su me moji roditelji pitali: 'Kako to misliš da želiš biti DJ?' Rekli bi 'kao Cousin Brucie i tipovi koji su na radiju?'

RM: Bi li znali za nekoga poput Wolfmana Jacka?

DT: To je bilo drugo ime koje sam namjeravao reći i tako mi je drago što si ga spomenuo! I dok se stvarno ne mogu sjetiti većih detalja, mogu reći da sam nedugo nakon svog 16. rođendana dobio gramofone i miksetu i da sam svirao na maturalnoj večeri svog brata iz škole koju sam napustio, bio sam na jednom od mojih prvih gigova sa zvučnicima koji su stalno brujali jer pojačalo to nije moglo podnijeti. Svi su vikali na mene. A onda su me u Miami Loungeu pratila dva starija brata i neki rođaci. Bilo je samo četiri bloka dalje i moji su roditelji rekli, bolje da ga vratiš kući do 1 ujutro. Stvarno su vidjeli kako učim za DJ-a kao da sam na fakultetu. Bilo im je samo važno, a to je razumljivo u '70-ima, znate o čemu govorim, da se vratim kući do 1.

RM: Ubrzajmo malo do trenutka kad sam te prvi put sreo i vidio kako sviraš, a to je bilo u Miamiju, gradu u kojem ne ideš u klub prije 1 ujutro, a i to je rano. Vidio si sve, i dan, i noć i opet dan, cijeli spektar!

DT: Totalno, vidio sam sve i bio sam blagoslovljen što sam učio od najboljih. Ali opet, budući da sam tako strastveni obožavatelj svega toga, išao sam posvuda. Išao sam u razne klubove. Kad sam napunio 18 godina bilo mi je dopušteno prijeći most, otišao bih u sve vrste klubova jer iskreno, tada u 70-ima i vjerojatno ranim 80-ima bilo je opcija za clubbing sedam dana u tjednu. Neću reći da je Paradise Garage bio otvoren, veliki klubovi su takvi tijekom tjedna, ali neki drugi su bili poput The Undergrounda. Bio je Jellybean Benitez u The Fun House vikendom. Imali smo Inferno iz kojeg je izašao Kenny Carpenter. Sve je to bilo kasnih 70-ih. Starship Discovery je bio klub na 42. ulici i nikada nisam čuo da je netko pričao o ovom mjestu, ali je jako utjecalo na mene jer sam tamo odlazio prije nego što sam otišao u The Garage. Moji prijatelji iz susjedstva znaju koliko sam strastveno želio biti DJ, rekli su, Danny, moraš ići u The Paradise Garage. A ja sam kao, pa, moraš biti član! Naravno, kad sam otišao u The Garage, sve sam shvatio i zakačio se. Ali opet, išao sam posvuda. Svugdje, posvuda. Gay klubovi, straight klubovi. Postojala je i šarena strana stvari. To su vjerojatno bile 80-e kada su se pojavile grupe poput Deee-Litea i svugdje se slavila ljubav. Ne znam kamo idem sa svim ovim, ali samo da kažem da sam '90-ih počeo raditi u Twilu '96. i počeli smo dovoditi sve globalne DJ-e kao što su Sasha, John Digweed, Tony De Vit, svi. Morao sam ih upoznati, čuti ih.

RM: Kada si prvi put upoznao Carla Coxa?

DT: Rekao bih vjerojatno na Winter Music Conferenceu. Nisam baš siguran jer je bilo toliko tih konferencija. U svakom sam sudjelovao od 1986. Vrlo smo slične dobi. Ja sam samo godinu dana stariji od Carla i mislim da naša povijest i naši korijeni, naše odrastanje proizlaze iz te ljubavi prema glazbi. A onda smo postali DJ-i i sve se samo razvilo. Ali mislim da imamo sličnu evoluciju sa svim promjenama koje su se dogodile unutar glazbene scene. Moje prvo sjećanje nastupa s Carlom bilo je s njim i Jimom Mastersom u underground mjestu u Sohou [u Londonu] pod nazivom Ultimate B.A.S.E.

RM: U The Velvet Rooms na Charing Cross Roadu.

DT: Promijenilo mi je život!

RM: Kako je izgledao Winter Music Conference '86?

DT: Oh čovječe. Kao što spominjemo i pričamo, rođen sam i odrastao u Williamsburgu i živio sam u istom stanu 24 godine. A onda sam se preselio u Miami i tamo ostao pet godina. Izlagali smo s umjetnicima kao što su Taylor Dane i Mantronix i ljudima koji su imali hitove poput Joyce Sims s 'All And All'. Radio sam u klubu koji se zove Cheers i također smo bili jedini klub s licencom koji je bio otvoren do 6 ujutro, dok su svi ostali zatvarali u 3 sata. Dakle, ljudi bi dolazili iz drugih klubova, industrial klubova, bio je to ludi miks. Ljudi su mislili da sam iz Miamija, ali moram priznati da me je Miami tijekom Conferencea 'stavio na mapu'.

RM: Kada si shvatio da je Velika Britanija važna za tvoju karijeru? Možeš li se sjetiti svog prvog putovanja tamo?

DT: Potpuno. Drago mi je da si mi postavio ovo pitanje jer mislim da nikada nisam ispričao tu priču. Dok sam 1988. živio u Miamiju, otišao sam u London kao turist. Nikad nisam bio u inozemstvu. Bio je to moj prvi put da sam napustio zemlju i posjetio sam prodavaonice ploča, trenutno se ne mogu sjetiti njihovih imena, ali ono što mogu reći, ono što mi je promijenilo život na tom putovanju bio je posjet Paulu Oakenfoldu, ne sjećam se u kojem klubu. A Paul je znao za mene, s ploče Deep State koja je upravo izašla na Atlantic Records (Deep State 'Waiting For A Call') i upravo je svirao A Guy Called Gerald 'Voodoo Ray' i 'Talking With Myself' od Electribea 101. Zapravo sam otišao do DJ kabine i predstavio se Paulu jer kad je puštao 'Voodoo Ray', jednostavno sam morao znati što je to. Evo, naježio sam se dok ti pričam ovu priču...

RM: A tamo si bio samo kao turist.

DT: I moram ga jednog dana remiksirati! Tako sam upoznao Paula, koji je bio vrlo ljubazan i rekao mi što svira i vratio sam se u Miami sa svim tim pločama i pronašao novu radost i zahvalnost za ono što radim kao DJ. Naravno, to nije odmah bio hit i tada sam se jako mučio u Miamiju, jer Miami je u to doba 80-ih bio freestyle i disco, takav je jednostavno bio tamošnji mentalitet. Ali srećom u to isto vrijeme, grupe kao što su Peech Boys, Whitney Houston, Madonna, Depeche Mode, sve te ploče su izlazile s remiksima, house remiksima od Shepa Pettibonea, Justina Straussa, svih tih slavnih imena kao i Britanaca poput CJ-a Mackintosh i to mi je pomoglo prijeći s nečeg što je corny na nešto cool.

RM: Dakle, možemo reći da si Amerikanac koji voli britansku klupsku i pop glazbu?

DT: Iskreno, pričam o ovome sada svojim lokalnim prijateljima o tome kako sam, iako je moje djetinjstvo uglavnom bilo vrlo funky i soulful preko Motowna, Phillyja, Jamesa Browna i svih tih funky stvari, također cijenio mnoge britanske bendove, a to činim i danas. Tu su The Beatles, Pink Floyd, Led Zeppelin, Cream, uglavnom su to bila četiri glavna benda koje i danas mogu slušati. Mnoge njihove pjesme su mi klasici.

RM: Prešli smo dug put od Dannyja koji je vrtio iza onih tajanstvenih zastora u Homeu na Leicester Squareu.

DT: Bio sam vrlo sramežljiv...

RM: Vjerojatno tada ne bi ni želio fotografa u kabini, ali sada bi mnogi ljudi mogli pomisliti ako nisi snimljen dok puštaš ploču koju voliš, možda se to nije ni dogodilo.

DT: Da, nisam baš protiv toga! Opet, tada sam bio sramežljiv. Nisam navikao na koncept da me snimaju kao DJ-a ili da me slikaju. Pretpostavljam da se jednostavno nisam osjećao dobro zbog svog izgleda. Popravio sam zube i to mi je puno pomoglo. Smršavio sam i samo sam se bolje brinuo za sebe, jer su ti studijski sastanci bili više maratoni nego noćni klubovi. Nedavno sam govorio ljudima da sam ponekad bio u studiju otprilike 30 sati odjednom, jer recimo da imate dvodnevni blok i radite svoje dijelove, a zatim slijedi miksanje. Ako vam kažu, slušaj, C + C Music Factory će biti ovdje u 14h, onda ideš malo odmoriti u lounge, jer se moraš vratiti na sesiju.

RM: Za kraj, želim razgovarati o tvom zdravlju jer si bio prilično otvoren o tome. Vidio sam da si otkazao hrpu nastupa i to je bilo po nalogu liječnika, zar ne?

DT: Oh, totalno. Morao sam! Još u svibnju sam bio na rutinskom pregledu. U mojim godinama ide se na rutinsku kolonoskopiju nakon 50. I tijekom tog pregleda, liječnik je otkrio kancerogeni tumor i predložio da odem kod onkologa, što sam i učinio. Napravili su magnetsku rezonancu i onda su me stavili na protokol, predlažući šest tjedana zračenja i kemoterapije. I moram reći, bio sam tako blagoslovljen time što nisam imao ijednu glavobolju od svibnja. Ne znam kako je to kod mene moguće jer sam sklon glavoboljama, ali tijekom ovih tretmana nisam dobio ni temperaturu, zimicu, nije bilo gubitka težine, gubitka apetita. Jedina stvar koja je utjecala na mene bilo je zračenje i kemoterapija jer ti to tamo dolje čini promjenu, neću lagati! Zato ne rade odmah nove pretrage jer i dalje smatraju da zračenje radi svoje, a vi ste i dalje u upali. Tako da neću raditi nove testove do prosinca, ali osjećam se samouvjereno. Bio sam zahvalan jer sam prvo pomislio, 'o moj Bože, je li to to? Hoću li izgubiti kosu? Počnete razmišljati o svim onim stvarima poput, je li to to? Može li to biti to? Hoću li izgledati bolesno? Hoću li se osjećati slabo? Hoću li otići?’.

RM: Izgledaš odlično!

DT: Hvala ti a i hvala Bogu na tome. Kažem da sam stvarno imao dojam da ću to proći i nisam želio da me ljudi vide takvog, ali ostao sam doma, odmorio sam se, počeo sam jako dobro jesti. Bilo je to vrijeme da provodim puno vremena kod kuće, razmišljam o svojoj prošlosti i pregledavam opremu, pregledavam kolekciju ploča.

RM: Završna riječ?

DT: Želim zahvaliti Jamesu i svima u Globalu što su mi pružili ovu treću priliku. Zahvalan sam svima poput tebe koji to cijene. Puno vam hvala za sve ove godine podrške!

Danny Tenaglia 'GU45: Brooklyn' izlazi za Global Underground 10. studenog, prednaručite ga OVDJE.