John Frusciante: 'Jungle je moja najomiljenija vrsta glazbe'

Uvijek je zadovoljstvo razgovarati s nekim tko jako voli jungle. Ali kad je taj netko John Frusciante iz Red Hot Chili Peppersa, gotovo je zbunjujuće. Gitarist nerijetko sklon psihodeliji, nikad nije skrivao svoju strast prema elektroničkoj glazbi, interes koji pripisuje Kraftwerku i svojoj supruzi, DJ-ici Marciji Pinni (AKA Aura-T09), koja je, prema njegovim riječima, “jedna od onih koji održavaju scenu u LA-u.” Kada nije zauzet turnejom kao vodeći gitarist Peppersa, poznato je da često posjećuje neobičan jungle rave. Pitam ga tko ga inspirira, a on nabraja legende undergrounda: Autechre, DJ Funk, DJ Assault, DJ Deeon — oči mu se posebno zacakle na spomen legende footworka, DJ Rashada. “Kako sam se razvijao kao elektronički glazbenik, sve su me više fascinirali ljudi koji mogu reći više s manje”, napominje. Što se tiče produkcije, Frusciante povremeno snima pod elektroničkim pseudonimom Trickfinger za izdavačku kuću AcidTest, gdje je postao poznat po posebno jedinstvenom triku korištenja svoje gitare za oponašanje zvuka sintesajzera. Njegov ubojiti solo LP 'Maya' iz 2020. — objavljen za etiketu Venetian Snares' Timesig — pokazuje kako je duboko zaronio u potpuno razvijenu breakbeat znanost, uz dodatak elektronike u stilu Autechrea.

“Ne zarađujem puno od svoje elektronike”, kaže. "Vjerojatno trošim više na opremu nego što zaradim, ali nisam radio ništa osim elektronske glazbe oko 12 godina prije nego što sam se ponovno pridružio bendu [2019.]. Definitivno je posao s punim radnim vremenom biti u Chili Peppersima. Stvarno, Red Hot Chili Peppers je jedini pravi 'posao' koji sam ikad imao u glazbi.”

A gdje je sve ovo počelo? “Kad sam bio mali, pronašao sam ploču Emerson, Lake & Palmera u kolekciji svojih roditelja”, objašnjava. “Počinje sa svim tim čudnim sintisajzerskim zvukovima i nisam znao što se dovraga događa! Bilo mi je jako uzbudljivo. Ali synth-pop: za mene to zapravo počinje s Kraftwerkom. To je drugačiji osjećaj za melodiju od obične pop glazbe – više je mehanički u nekom smislu. Ima mnogo duše u tome, samo se razlikuje od onog što nalazite u pop glazbi 60-ih ili pop glazbi ranih 70-ih. Bio je to potpuno novi put. Mislim da su se mnogi ukrcali na taj vlak, ali većina elektronske glazbe još uvijek ima ima svoje korijene u Kraftwerku na mnogo načina. Ali onda, također ima korijene u riffovima Jimija Hendrixa — Jimi se igrao s obradom signala i stvarao sve vrste pokreta s glazbom koje ljudi prije toga nisu radili.”

Nakon tri angažmana s Peppersima, Frusciantea se naširoko smatra jednim od najvećih gitarista svih vremena. No dok se vratio za izvrsnu pjesmu 'Unlimited Love' iz 2022., John je 15 godina izbivao iz benda kojem se prvi put pridružio kao četvrti član 1988. Kad je otišao, zamijenio ga je Dave Navarro iz Jane's Addictiona 90-ih, a kasnije Josh Klinghoffer. No, to nije tema našeg današnjeg razgovora, ali kao obožavatelju, moram reći da ga je tako dobro vidjeti ponovno u bendu: naposljetku, Johnova uloga u Chili Peppersima, po mom mišljenju, nekako ih je ubrzala kad im se prvi put pridružio na 'Mothers' Milk', a zatim su pojurili uz 'Blood Sugar Sex Magic'. 30 godina kasnije, to je još uvijek jedna od najvećih ploča koje je Warner ikada objavio, s 13 milijuna prodanih primjeraka do danas. Na albumu 'Californication' iz 1999. učvrstio je svoju poziciju jednog od najboljih gitarista i tekstopisaca svoje generacije, a ta je ploča otišla još dalje, s više od 15 milijuna primjeraka. Ukratko, pomogao je napisati pjesme koje će ostati generacijama koje dolaze.

“Rijetko se dogodi u životu da imate stvarno dobru kemiju s ljudima, da možete unijeti mali komadić nečega i da možete gledati kako se to pretvara u potpuno realiziranu glazbu,” kaže. "Imam to i s Aaronom Funkom, jer možemo jednostavno sjesti i stvarati glazbu ni iz čega — čak i bez razgovora o tome, samo počnemo zajedno programirati. Ima nešto u toj komunikaciji u stvarnom vremenu koju imam s ljudima u bendu. To je dar, i to je nešto što treba cijeniti. To je nešto što ću cijeniti dok ne umrem.”

Novi album'Return of the Dream Canteen', kao i njegov prethodnik i spiritualnu drugu polovicu 'Unlimited Love', producirao je moćni Rick Rubin. Iako John priznaje da Warner nije bio siguran u početni vinil set od sedam dijelova i 40 pjesama — kompromis je pronađen razdvajanjem projekta na dva zasebna albuma. Jasan pobjednik u paketu je 'Eddie', koja zvuči kao klasična stvar Peppersa. Idiosinkratična Johnova gitaristička linija odzvanja jasno kao zvono, ali to je također jasan rad benda - s nabrijanim Fleom i tekstom pjevača Anthonyja Kiedisa o njihovom izgubljenom suborcu Eddieju van Halenu prekrasna je posveta glazbeniku koji je umro od raka u 2020.

“Što se tiče elektroničkog aspekta 'Return of the Dream Canteen' koji je suptilan, mislim da ovisi o tome što slušate,” objašnjava John. “To nije 'Red Hot Chili Peppers-go-electronic', umjesto toga što ovo što radim ima svoje korijene u radu Briana Enoa u Roxy Musicu — gdje se synthevi i drugi uređaji koriste za promjenu zvuka grupe uživo, stvaranje atmosfere, zvučnog pokreta i općenito neočekivani zvukovi koji se pojavljuju svako toliko. Još jedan utjecaj je Bowiejeva upotreba synthova na 'The Idiotu' Iggyja Popa, gdje se radi o bendu uživo koji zvuči sirovo, a zatim se pojavi neki stvarno čudan prljavi synth zvuk, zbog čega ne zvuči ništa manje sirovo. Sintisajzeri podržavaju pjesmu i bend, ali s vremena na vrijeme preuzmu čudno. Nešto može uvelike pridonijeti izvođenju benda uživo iz stvarnog svijeta u alternativnu stvarnost. Također, puno tretmana glavnog vokala, koje sam radio s odgodama i reverbi, a ponekad i sintisajzeri, stvari su koje radim u svojoj elektroničkoj glazbi za semplove. I to radim sa svim instrumentima. Elektronički dio ima isto toliko veze s korištenjem studija na kreativan način koliko i sa synthovima.”

Iako je u početku bilo teško odrediti njegov kreativni misaoni proces, ubrzo pronalazimo zajednički jezik u zajedničkoj ljubavi prema The Human Leagueu i Depeche Modeu, kao i njegovom elektroničkom ukusu sklonom lijevom polju; Venetian Snares, Adrian Sherwood i Aphex Twin. “Imam puno uspomena povezanih s The Human League, posebno u vrijeme kad smo pisali 'By The Way'. Puštao bih 'Reproduction' do i s probe svaki dan. Posebno volim prva dva albuma i njihove rane singlove. I imate stvari poput onog potpuno instrumentalnog 'Dignity Of Labour' EP-a [izdanog 1979.], to je temelj za puno ambijentalne glazbe. Ti su dečki baš išli u nepoznato!”

Isto tako i stadionski rockeri Depeche Mode, koje je otkrio ranih osamdesetih sa 'Songs of Faith And Devotion' — singl 'Master And Servant' iz 1984. poseban je favorit. “Veliki sam obožavatelj Depeche Modea, kad su Red Hot Chili Peppers počeli pisati 'Californication' '98., imao sam 28 godina i tek sam ponovno započeo svoj život. Kad sam se vratio, bio sam druga osoba i Depeche Mode mi je postao najdraži bend. Kupio sam svaki njihov 12” na mjestu tu u blizini koje se zove Vinyl Fetish a koje je imalo dosta albuma iz Ujedinjenog Kraljevstva. 'Master And Servant' jedan je od čudnijih.”

Važno pitanje za čitatelje Mixmaga — ima li John omiljenog DJ-a? “Nema boljeg od Lukea Viberta!” odgovara bez oklijevanja. “Njegov groove je dubok.” Jednako tako, Venetian Snares mu je očito super-važan. “Najžešći fantastični DJ setovi koje sam ikada čuo bili su njegovi, i nitko drugi ne može izvesti cijeli set u 7/4. On je jedini koji može učiniti nešto slično tome. Također, jedan od najboljih DJ-a koje sam ikad vidio je Baseck”, kaže za breakcore umjetnika iz LA-a. “Nevjerojatan je tehničar i ima puno duha. Sjajan je i za mikrofonom - on me i upoznao s mojom sada ženom. Jungle je moja omiljena vrsta glazbe ikad, a DJ-i koji puštaju jungle a koje volim su Dev/Null i Tim Reaper. Obojica su izvrsni u miksanju starog i novog junglea a rade i sami svoje odlične stvari.”

John svoju naklonost Ujedinjenom Kraljevstvu pripisuje međusobnom utjecaju između Britanije i SAD-a: “Povijesno gledano, primijetio sam da često ideja počinje u SAD-u, a zatim je Britanci pokupe. Isprva rade lošiju verziju toga, a zatim rade bolju verziju! U 50-ima su u Velikoj Britaniji svirali skiffle, preuzeto iz američke country glazbe. Glazba zvuči prilično glupo — ali onda počnu svirati rock ‘n’ roll i tu je Cliff Richard. Onda dolaze The Beatles, The Yardbirds, The Stones i Cream i oni su s američkim rhythm and bluesom napravili nešto o čemu ljudi ovdje nisu ni razmišljali. Nitko nije ni razmišljao o tome da krene u tom smjeru! Englezi su mu udahnuli novi život!”

Na kraju našeg razgovora, John potvrđuje da sve što napravi vidi kao dio iste glazbene duge — bilo da je stvoreno pomoću žica ili ritam mašine. “Ritam pjesme 'Peace And Love' inspiriran je breakbeatom Isaaca Hayesa 'Breakthrough', kao i ritam na 'Poster Child' (iz 'Unlimited Love')”, objašnjava. “Ritam Black Summersa temelji se na popularnom načinu reditiranja takta ‘Cold Sweata’! Na mnogo načina, mislim da je na način na koji Chad Smith svira utjecao jedan dan kada smo sjeli za ručak i ja sam mu puštao gomilu breakova od tri do 10 sekundi zaredom.”

Dakle, možda više nisu 90-e, ali kao Depeche Mode i The Happy Mondays prije njega, John je živi dokaz da možete biti uspješni i u rocku i u elektronici. OK, stvaranje glazbe za Timesig možda se neće isplatiti kao rasprodaja stadiona s Red Hot Chili Peppersima. Ali to je tako, zar ne?

Novi dvostruki album 'Return of the Dream Canteen' upravo je izašao na Warner Brothersu; John i Marci također vode nezavisnu diskografsku kuću Evar Records.