José Padilla utjelovio je izvorni duh Ibize

José Padilla, koji je nedavno umro od raka debelog crijeva, bio je puno više nego Ibizin chillout DJ par excellence. Zajedno s malom ekipom starosjedioca, on je bio ritam i savjest otoka koji se sve više udaljavao od svojih idealističkih korijena postavljenih dok je bio hipijevska enklava.

Rođen u Gironi u Kataloniji 1955. godine, odrastao je u glazbenom okruženju, s bratom opsjednutim rock'n'rollom. Prvo iskustvo kao DJ imao je u Lloret Del Maru, kao šesnaestogodišnjak - svirao je besplatno u vrijeme pauze glavnog DJ-a. Na Ibizu je došao 1976. nakon što je upao u ono što je kriptično opisao kao “duboku nevolju”. U to je vrijeme bilo nemoguće živjeti isključivo od DJ-iranja, pa je nadopunjavao svoje oskudne prihode radeći u građevini ili kao konobar.

Iako je cijelu svoju karijeru izgradio kao chillout DJ, izvorno je bio DJ orijentiran na dancefloor. Njegova prva velika rezidencija bila je u tada kultnom Es Paradisu u San Antoniu 1978. godine, prije nego što je masovni britanski turizam zadesio otok. “Sve je bilo na otvorenom”, rekao je. “Kozmopolitska vibra, ali postojao je i onaj otkačeni hipi momenat, znate. Bila je to druga vibracija. Različiti ljudi, različite droge. Bilo je opuštenije.”

Otvorio je mjesto nazvano Museo u Cala Vadelli na zapadu otoka, što je završilo tragedijom kada se jedan od partnera ubio u baru. Okrenuo se hipi marketu i počeo dilati kazete sa svojim miksevima. “Prvi dan kad sam otišao tamo, sve sam prodao. Sljedeći dan sam ponio duplo više. Opet sam sve prodao. Jebote! Kupujem još jedan stroj za izradu kazeta. Tada razgovaram s Alfredom, Pipi, Cesarom de Molerom. Kažem, 'Gledajte, postavio sam se na tržište, ako me pogurate, dat ću vam postotak'.” I tako je počeo svirati u Café Del Maru, u San Antoniu, čiji su glazbeni zalasci sunca brzo postali legendarna ponuda Ibize.

Godine 1994. Padilla - u tandemu s Reactom u Velikoj Britaniji - počinje izdavati niz kultnih kompilacija od kojih je prva uključivala temeljnu himnu Ibize “Music For A Found Harmonium” Penguin Cafe Orchestra, hripavu, tešku pjesmu, zapravo vrlo suprotnu od moderne Ibize. “Prvi put sam čuo Penguin Café Orchestra u Gloriesu 80-ih i svirao ga je taj momak iz Valencije zvani Paco. To je bio početak exctasyja, uzimalo ga je tek nekoliko ljudi, bilo je to prvi put da sam vidio ljude kako plešu [oponaša ples tipičan za house partyje].”

Prva kompilacija Café De Mar prodala se u respektabilnih 8000 primjeraka. Do pete kompilacije, prodaja je porasla na 500.000. The Best of Café Del Mar prodao se u milijun primjeraka.

Taj DJ stil karakterističan za Ibizu, djelomično potopljen trenutnom hegemonijom housea / techna, rođen je iz potrebe i domišljatosti više nego iz želje. Nije bilo gostiju, ni DJ superzvijezda, samo je jedan DJ u noćnom klubu svirao cijelu večer i noć. “Pa naravno, tako smo odgajani, ali nismo imali ni puno izbora”, kaže je Padilla. “Sada se možete specijalizirati za Detroit techno ili deep house ili bilo što drugo, ali tada ste se morali snalaziti s onim što imate. Nije to bilo zato što na Ibizi volimo tako DJ-irati. Moramo pustiti Talk Talk, moramo pustiti belgijski novi beat, rock i reggae, jer trebalo je ispuniti cijelu noć.”

Kad sam prije 15 godina intervjuirao Joséa, činilo se da je posebno razočaran onim što je Ibiza postala. Govorio je o odlasku s otoka, želji da živi negdje drugdje. “Ibiza za mene više ne znači ništa”, rekao je. “To je za malu djecu. To je vrlo nestvarno mjesto. Samo gas, gas, gas, party, party, party. Nema puno mjesta na kojima se možete družiti. Možda je to zato jer sam stariji ili zato što sam se promijenio. Sad je sve toliko poslovno orijentirano, nema ni duha ni dobre volje. Sve je postalo jedna velika industrija. Velika tvornica. To je jebena stvarnost.” Na kraju, José nikada nije napustio otok, a možda ni otok nije napustio njega. Unatoč neslaganju sa smjerom kojim je krenuo, još uvijek ga je previše volio, da bi se od njega razveo.

“Svjedočio je rođenju klupske kulture na Ibizi, bio je tu praktički od početka i znao je da je nježnija strana glazbe jednako važna kao i sve ostalo”, kaže Phil Mison, koji je puštao zajedno s Joséom u Café Del Maru. “Dakle, kad govorimo o produkciji chillout kazeta, koje su se pretvorile u CD izdanja, a koja su se na kraju pretvorila u svjetski fenomen kuriranih Spotify playlista ... cijeli taj koncept započeo je s Joséom. To je prilično naslijeđe.”

Chris Coco, još jedan britanski DJ nadahnut Padilinim pristupom i ukusom, kaže: “Nebrojeni životi promijenjeni su na tim legendarnim zalascima sunca, dok su bili zagledani u more, slušajući glazbu koju je odabrao José. Njegove zvučne podloge za zalazak sunca bile su, barem za mene, pune ljubavi - ljubavi prema glazbi, ljubavi prema prirodi, voljenju i životu u trenutku. To je bila njegova moć - povezati umjetnost i prirodu, glazbu i trenutak, napraviti nešto tako krhko, tako nematerijalno, a opet tako snažno, što je možda brzo nestalo, ali nikad neće biti zaboravljeno.”

Svjetla se možda nikad neće ugasiti na Ibizi, ali večeras će zasigurno svijetliti malo slabije.