Kronike plesnog podija: Club Bizarre

Evoluciju plesne (a i ne samo plesne) glazbe danas možemo analizirati iz više perspektiva, uglavnom kroz inovacije u kreativno-tehnološkom segmentu. No, ako zanemarimo taj proces i, na trenutak, resetiramo sve nijanse i međusobne gradacije u kojima danas egzistira plesna glazba, dolazimo do elementarne polarizacije, odnosno dva osnovna evolucijska pravca, crni i bijeli, mrak i svjetlost, mol i dur, yin i yang. Ako drevnu kinesku filozofiju dualizma primijenimo na modernu plesnu glazbu, bijeli yang bi se odnosio na svu onu glazbu koja zrači nekom pozitivnom vibrom, dok crni yin isijava iz svih onih mračnih stvari, neovisno o žanru. Ako odemo korak dalje u definiranju ishodišta jednog, odnosno drugog, mogli bismo zaključiti kako svjetlost dolazi od funka, a mrak od electra. Zajednički predak? Soul. Možda...

Iako ponekad razlika između glazbe svjetlosti i glazbe mraka nisu toliko očite kao u filozofiji, kod plesne glazbe nam u toj detekciji pomaže i razina uspješnosti pojedinih glazbenih imena pa je tako glazba obojana svjetlijim tonovima uvijek bila bliža širem auditoriju, dok je mračnija inačica, u većini slučajeva, uglavnom plesala daleko od mainstreama. Naravno, uz neke iznimke poput Prodigya iz Firestarter faze; najpoznatijih predstavnika Bristol sounda/trip hopa Massive Attack, Tricky ili Portishead te jedinstveni spoj mraka i svjetla s kojim se proslavio Underworld. Ipak, u prvoj epizodi serijala 'Club Bizarre' bavit ćemo se različitim nijansama zamračenja plesnih glazbenih žanrova, među kojima je prva mračna strana new wavea – dark wave i njegove još opskurnije faze cold wave, ethereal wave, synth wave, electro wave, minimal wave itd.

Neki od najznačajnijih predstavnika new wave glazbe već su od samih početaka imali jasno izraženu melankoličnu notu, a među njima ubrajamo i, vjerojatno, prve new wave zvijezde, bend Joy Division. Stoga bi najjednostavniji opis dark wavea bio nastavak eksploracije mračnog i melankoličnog zvuka Joy Divisiona. Ta je eksploracija išla paralelno u dva smjera – jedan gitaristički, post-punkovski, a drugi, nama puno zanimljiviji, u smjeru sintisajzerske/elektroničke glazbe. Bilo je i međusobnih fuzija, ali sve su imale zejednički nazivnik – prefiks dark. Sintisajzerski darkeri će se, u konačnici, 80-ih, identificirati kroz EBM (Electronic Body Music) pokret. No, prije no što su posudili taj izraz kojeg je smislio Kraftwerkovac Ralf Hütter pri opisivanju album ''The Man Machine'', u opticaju je bio termin drugog Kraftwerkovca Floriana Schneidera, cold wave ili la vague froide. Francuski termin bio je jednako zastupljen budući da se glavnim (a možda i jedinim) i izvornim predstavnicima tog sounda smatra francuski bend Marquis de Sade, a njihov prvi album ''Dantzig Twist'' iz '79. definicijom cold wavea. Slijednika cold wavea bilo je sve do kraja 80-ih s bednovima kao što su Asylum Party, Opera Multi Steel, Twilight Ritual ili KaS Product, no valja spomenuti i neke kratkotrajne pre-EBM pravce kao što su minimal wave i electro wave.

Zanimljivo je što su se ovi termini počeli koristiti tek u posljednjih 20-ak godina, odnosno nakon interkontinentalnog revivala sličnih mikrožanrova, za koje su zaslužni DJ i glazbenici poput Ivana Smagghea, Veronice Vasicke ili Anthonyja Rothera. Izvorno se koristio termin post-industrial music, a izvorni predstavnici bili su francuski bend Die Form, nizozemski bend Clan of Xymox, Attrition iz Coventryja i dr. Po zvuku i estetici, vrlo bliski su im bili zapadno-njemački bendovi povezani s pokretom Neue Deutsche Welle. Početkom 80-ih, uglavnom u UK-u, dolazi i do pojave specifične eksperimentalno-ambijentalne fuzije s dark wave i post-industrial backgroundom, tzv. dark ambient. Clock DVA, Coil, Nurse with Wound, Lustmord ili Zoviet France neki od glavnih predstavnika britanskog dark ambienta.

Prvu polovicu 80-ih, iz današnje perspektive, možemo promatrati kao najplodnije razdoblje mračne strane proto-elektroničke glazbe, ponajviše i zbog strmoglavog pada popularnosti disco glazbe. S obzirom na kaotičnost i kratkoročnost pojedinih pravaca sve do pojave EBM-a, u glazbenoj terminologiji je sve češća pojava termina mikrožanr, koji je i danas vrlo aktualan u svijetu elektroničke glazbe. Ipak, prije 40-ak godine, u vrijeme prije interneta i modernih komunikacijskih kanala, lokalizirani mikrožanrovi poprimaju, pomalo nevjerojatnu dimenziju, u kojoj se u različitim dijelovima europskog kontinenta izranjaju mračne mikroscene, lokalnih karakteristika, a opet nekako unificirane. U tom kontekstu, na području Jugoslavije, točnije u Sloveniji, u ovom periodu nastaju dva izrazito utjecajna benda, odnosno umjetnička kolektiva, koji će ostaviti značajan trag u daljnjem tijeku evolucije mračne strane elektroničke glazbe u Europi. Mjesec dana nakon smrti Josipa Broza Tita, u rudarskom gradiću Trbovlju, nastaje Laibach, a dvije godine kasnije, članovi alternativne kazališne skupine Theatre FV-112/15 iz Ljubljane osnivaju grupu Borghesia (na naslovnoj fotografiji) koja se, pored grupa D.A.F., Nitzer Ebb, Liasions Dangereuses i Front 242, danas smatra originalnom začetnikom Electronic Body Music pokreta.

EBM se, 80-ih, činio kao glazbeno-umjetnička revolucija, no zapravo je i on trajao vrlo kratko, ako uzmemo u obzir činjenicu da već '88. dolazi do prvog ozbiljnijeg uvoza Detroit techna i Chicago housea u Europu. To će ubrzo dovesti i do masovnog rave pokreta, tijekom kojeg su se ljubitelji mračne strane opet povukli u svoje rupe. No, tih nekoliko godina mračnih mikrožanrova bilo je ključno da se mrak vrati, prvo kroz neke opskurne eksperimente, tijekom 90-ih, kao npr. Dungeon synth ili Illbient, da bi, potom našao svoj prostor i na rejverskom plesnom podiju, kroz mračnu verziju hardcore breakbeata, tzv. darkcore. Početak novog milenija donio je pravi revival mračnog zvuka koji se infiltrirao i u techno i u house pa i u bass glazbu, odnosno izravnog potomka darkcorea – darkstep...

Uvodnu priču serijala 'Club Bizarre' pročitajte OVDJE.