Kronike plesnog podija: Club Bizarre

Dobro došli u novi istraživački serijal Kronika plesnog podija, s podnaslovom 'Club Bizarre'... Kronike plesnog podija dosad su se bavile nekim neistraženim, odnosno nedovoljno istraženim bespućima plesne glazbe, predstavljale ih kroz neke, pomalo nestandardne prizme, otkrivale tajne poveznice i mistična skrivena značenja. Serijal 'Club Bizarre' nadahnut je, kako mu i sam (pod)naslov kaže, bizarnim glazbenim pravcima i modernim vremenima, u kojima su u svakodnevni vokabular ušli nemoguće skrojeni nazivi kao što su Trap Folk, Business Techno ili Post EDM. Uz svo dužno poštovanje svim razinama glazbenih fuzija kao temeljima moderne elektroničke glazbe, neke su tvorevine ipak ušle u glazbenu nomenklaturu i historiografiju u klasi groteske, kako zbog sounda, tako i zbog bizarnih naziva. No, među njima su i neki lokalni podžanrovi koji su, na određenom području, u određenom trenutku, stvorili i neku vlastitu mikroscenu. Neki, pak zaslužuju biti spomenuti zbog svog rekordno kratkog vijeka, neki zbog rekordno malobrojnih, ali zato osebujnih predstavnika te neki, čija je povijest toliko opskurna, da o njima danas gotovo da i nema živih svjedoka...

Pokušajmo ipak krenuti nekom kronologijom. Svakako da je čudnovatih glazbenih fuzija bilo i prije booma elektroničke glazbe, ali 'Club Bizarre' će ipak izložiti epizode iz perioda u standardnoj domeni Kronika plesnog podija: negdje od ranih 1970-ih do danas. Pa su tako Spacesynth, Rara Tech, Kuduro, Nintendocore, Chillstep, Acousmatic, Changa Tuki, Neurofunk, Sambass, Schaffel, Nitzhonot, Japanoise, Makina ili Cybergrind samo neki od neobičnih žanrova niknulih tijekom posljednjih 40-ak godina, a koji će naći svoj prostor u serijalu 'Club Bizarre'. Evolucijom plesne elektroničke glazbe, njihov je broj bio u stalnom porastu, a pratio ga je i razvoj novih tehnologija i medija koji su glazbenim producentima dale kreativnu slobodu u eksperimentiranju i spajanju elemenata iz različitih glazbenih pravaca, o čemu je već bilo riječi i kroz serijal 'Rip Offs' (posebno u posljednjem dijelu). Korijene tih nebrojenih fuzija, kao i pojavu lokaliziranih podžanrovima možemo pronaći već u funk/disco epohi. Pritom, u ovu kategoriju ne ubrajamo nacionalne disco zvijezde i sljedbenike mainstream trendova, već isključivo neke eksperimente koji su, po dijapazonu zvuka i geografskoj rasprostranjenosti izvođača nadišli svoja izvorna, lokalna obilježja.

Prvi značajniji primjer je fuzija latinoameričke glazbe s funkom i soulom. Latin Funk je postao iznimno popularan već početkom 70-ih, a među ranim promotorima takvog sounda našao se i tadašnji glavni njujorški trendsetter David Mancuso koji ga je obožavao puštati u ranim jutarnjim satima u svom Loftu. Fuzija dvaju plesnih pravaca – afroameričkog funka koji je kasnije prerastao u disco, a potom i u house te, po svojoj prirodi, plesnih latinoameričkih stilova kao što su salsa, mambo, cha cha cha ili rumba pokazala se dobitnom kombinacijom. Tome u prilog ide i opstanak tog trenda koji je nastavio pratiti evoluciju plesne elektroničke glazbe sve do danas. Iako se, uglavnom, temeljio na tradicionalnim plesovima s Kariba i srednje Amerike, brzo je nadišao lokalni karakter, ponajviše zahvaljujući brojnim emigrantima u jugoistočne dijelove SAD-a, ali i nekim glazbenicima koji nisu bili izravno vezani za taj dio svijeta kao npr. belgijska skupina Chakachas, španjolska grupa Barrabas (na naslovnoj fotografiji), grupa War iz Long Beacha ili nizozemski multinstrumentalist Victor Ingeveldt a.k.a. Vico Pagano. Neke od prvih Latin Funk ploča danas predstavljaju sveti gral za kolekcionare diljem svijeta...

Osim Latin Funka, sredinom 70-ih se pojavila još jedna popularna diverzija na funk i disco sound, tzv. Afro Cosmic koji je postao okosnica za kasnije fuzije elektroničke/ambijentalne i etno glazbe, a do danas je već doživio nekoliko revival pokreta. Prema formuli Latin Funka, Afro Cosmic se uvelike oslanjao na tradicionalnu glazbu raznih afričkih plemena, a baš kao i u slučaju Latin Funka, svoje je tragove ostavio u plesnoj elektroničkoj glazbi do danas pa je, pod zajedničkim nazivnikom TRIBAL čak i proširio svoje područje utjecaja na techno, jungle, dubstep, trip hop itd. Specifičnost rane faze Afro Cosmica, krajem 70-ih i početkom 80-ih jest što je najpopularniji bio – u Italiji. Da stvar bude još bizarnija, dvojica DJ-a iz talijanskog grada Brescije, Daniele Baldelli i Beppe Loda, smatraju se začetnicima tog žanra , iako su oni u početku koristili jedan sasvim drugi naziv – Elettronica Meccanica. O kakvom se točno soundu radi, naša publika mogla je čuti i u živo 2012., kad je Beppe Loda nastupio u zagrebačkoj Tvornici. Loda i Baldelli doista spadaju u pionire DJ kulture u Italiji, a bili su dugogodišnji rezidenti u najpopularnijim klubovima na sjeveru Italije i zapadnoj obali Jadrana, kao Baia Degli Angeli i Melody Mecca (Rimini), Fura i Typhoon (Brescia), Cosmic (Verona) i dr. Nedvojbeno su bili i vrlo kreativni te, u svojim setovima, kombinirali izvorne afričke instrumentale i napjeve s ambijentalnim i elektroničkim kompozicijama Jeana Michelea Jarrea te electro i new wave hitovima koje su, umjesto na izvornoj brzini od 45 okretaja, puštali na 33 okretaja. Konačni rezultat: Afro Cosmic DJ set na cca 100 BPM-a , na kojeg je ludovalo pola Italije, sve do pojave Italo Disca. No, Afro Cosmic Lode i Baldellija krije još jednu specifičnost. Naime, za razliku od Latin Funka koji se može pohvaliti respektabilnom produkcijom i fonotekom, ovo je bio isključivo DJ žanr, odnosno sound kojeg su, svojom selekcijom i kreativnošću kreirali DJ-i (u ovom slučaju Loda i Baldelli) kroz svoje setove – danas bismo rekli: u real-timeu... Upravo zato, mnogi veterani clubbinga na Ibizi (među kojima je dosta Talijana) smatraju da je ovaj tandem inspirirao još jedan DJ žanr, onaj na kojem je i utemeljen čitav mit o Ibizi – Balearic...

Možda ova poveznica i ima smisla, no i ona, kao takva, već poprima obilježja mita, jer je danas već vrlo problematično naći individue koje su bile u prilici slušati Beppea Lodu ili Danielea Baldellija krajem 70-ih, 10-ak godina kasnije dočekivale izlazak sunca na nekom podiju na Balearima, a da su, k tome, sačuvale dovoljno razuma do danas, kako bi potvrdili tu tvrdnju iz prve ruke. Još jedan iz te klase pionira, Jose Padilla, napustio nas je prije nekoliko dana. No, neosporno je kako, u vrijeme dok su Loda i Baldelli žarili i palili, gotovo da i nije bilo produkcije i ploča na tržištu koje bi se kategorizirale kao Afro Cosmic. Tek se, prije 10-ak godina, kroz Afro Cosmic revival počela pojavljivati glazba koja je, u svom opisu, često isticala upravo ovaj termin kao glazbeni pravac. A i taj je revival zadržao jednu bizarnu notu, budući da njegovi nositelji nisu bili ni Talijani, ni neki afrički migranti, nego – Norvežani Lindstrøm, Prins Thomas i Todd Terje...

U idućoj epizodi serijala 'Club Bizarre' pozabavit ćemo se nekima od najranijih, bizarnih inačica electro i new wave glazbe, među kojima će se naći i neka imena s naših prostora...