Kronike plesnog podija: Club Bizarre

S ovom epizodom, definitivno zaključujemo kako se serijal 'Club Bizzare', sasvim spontano i neočekivano, pretvorio u mali putopis kojeg nastavljamo i ovog tjedna, spuštajući se od Floride (gdje smo stali prije tjedan dana s pričicom o Miami Bassu) prema jugu, zapravo, u ovom slučaju, prvo prema jugozapadu, a potom još malo južnije. Očito, u fokusu će se naći neki autohtoni pravci elektroničke glazbe s južnoameričkog kontinenta. I to ne oni etno-minimalistički koje su u Europi isfurali Čileanci poput Villalobosa ili Matiasa Aguaya, niti oni atmosferični nalik na opus Nicolasa Jaara, niti progresivno hausoidni kakvima se među Engleze, svojedobno infiltrirao Hernan Cattaneo. Ovdje će svoj osvrt dobiti manje poznata scena koja djeluje na liniji grada Tijuane i kvarta Palermo u Buenos Airesu, točnije kluba koji je dobio ime po poznatom slovenskom filozofu...

S jedne strane zvuči pomalo nevjerojatno, no s druge strane nije nimalo čudno što grad kojeg krasi titula ''najčešće spomenutog neameričkog grada u američkim filmovima'', grad čiji se centar praktički nalazi na, vrlo prometnom, graničnom prijelazu između Meksika i SAD-a, ima svoj vlastiti pravac u elektroničkoj glazbi. Tijuana, s američke strane granice poznata i kao T.J., često se prikazuje kao meksički Las Vegas, grad razvrata i ludih provoda, što opet ide u prilog onima koji su razvili gradsku elektroničku scenu. Osim toga, Tijuana broji preko milijun i pol stanovnika, a poznata je i po svojoj multikulturalnosti i turizmu, još od početka 20.st. Poznata je i po notornoj narko sceni, kojom je, početkom novog milenija dominirao tzv. Tijuana Cartel. A početkom novog milenija nastaje i tijuanski pravac u elektroničkoj glazbi, specifična fuzija techno glazbe i tradicionalne meksičke glazbe Norteño, koju su lokalni DJ-i i producenti prozvali Nortec. Za Nortec su karakteristični sampleovi meksičkih puhačkih instrumenata, uglavnom truba u raznim izvedbama pa, ako ste ikad slušali malo alternativniju elektroničku glazbu s latino aromom i trubačima – to je Nortec. Osim Norteña, Nortec se spajao i ostalom glazbom, tradicionalnom za sjeverni Meksiko, kao što su Banda i Tambora, no u ovom slučaju trube zamijenjuju harmonika i klarinet. Začetnikom Norteca smatra se meksički glazbenik i producent Pepe Mogt, inače i frontmen skupine Nortec Collective koja se izravno veže uz ovaj pravac. Ostali članovi prve postave Nortec Collectivea bili su Bostich, Clorofila, Fussible, Hiperboreal, Panoptica, Plankton Man i Terrestre. Svi su, nakon prestanka djelovanja kolektiva 2008., ostvarili i uspješne samostalne karijere, temeljene upravo na Nortec zvuku, no najuspješniji je, dosad, bio tandem Bostich + Fussible. 2015. su skrenuli pažnju na sebe odličnim setom u Boiler Roomu u Mexico Cityju, a nastupili su i na prestižnim festivalima Coachella, Glastonbury, PortAmerica, Vive Latino i dr.

Pored Norteca, u centralnom Meksiku je, nešto kasnije, nastao i komercijalniji pravac poznat kao Trival, 3Ball ili Tribal Guarachero. Baza ove interpretacije bio je grad Monterrey, a smatra ga se podžanrom EDM-a zbog fuzija s karakterističnim electro-house zvukom. No, još se jedna tradicionalna meksička glazba uspješno spojila s elektronikom i izašla iz okvira matične države prema jugu. Tzv. Tecnocumbia spaja elektroničku glazbu i Cumbiu, tradicionalnu latinoameričku glazbu i ples koja se počela kombinirati sa suvremenom electro-pop produkcijom još tijekom 80-ih i 90-ih, no termin Tecnocumbia nova je tvorevina i potječe iz Meksika. Cumbia, tradicionalna i novovalna, osim u Meksiku pleše se u Ekvadoru, Boliviji, Kolumbiji pa sve do Argentine. Upravo je u glavnom gradu Argentine, Buenos Airesu, našla svoje najjužnije utočište. Preciznije, riječ je o gradskoj četvrti Palermo, poznatoj po barovima, klubovima, umjetničkim galerijama i sl., po uzoru na londonski Soho. Kvart je dobio ime po sv.Benediktu Moru, zaštitniku grada Palerma na Siciliji, a ako to zvuči čudno, još je čudnija priča kako je klub, koji je postao centar suvremenih fuzija latinameričke glazbe, dobio svoje ime. Klub Zizek dobio je ime, ni manje, ni više, nego po slovenskom filozofu Slavoju Žižeku. Njegovi osnivači, Argentinci Villa Diamante i Nim te Amerikanac Grant C. Dull, koji su potom pokrenuli i etiketu ZZK Records, izravno su se referirali na Žižekova filozofska tumačenja i spojeve različitih teorija koje je predstavljao u raznim krajevima svijeta pa tako i na sveučilištu u Buenos Airesu. I sam je Žižek, jednom prilikom, izjavio kako je čuo za klub i kako mu je čudno da su odabrali baš njegovo ime, s obzirom na to da on nema nikakvog glazbenog dara ni sklonosti prema noćnim klubovima. No, trojica mladića ipak su vidjela nešto u njegovim predavanjima što su pretočili u klupsku glazbenu subkulturu i pokret, baziran na beskompromisnoj fuziji tradicionalne i moderne plesne glazbe. Ali, za razliku od meksičkih kolega, u Zizeku se počeo koristiti naziv Bastard Pop.

Tecnocumbia ili Bastard Pop pa čak i ZZK sound ili Mestizo, kombinira hip-hop, house i dubstep s narodnim argentinskim plesovima poput Chacarere, a klub Zizek proizveo je i nekoliko originalnih glazbenih imena koja su izvodila upravo takvu karakterističnu glazbenu fuziju, između ostalih Chancha Via Circuito, Fauna, Remolón, Frikstailers, Mati Zundel i dr. Ozbiljan iskorak prema svjetskoj sceni, klub je napravio 2007., kad je na rasprodanoj godišnjici kluba nastupio Diplo, koji je vodstvu kluba zapeo za uho svojim tadašnjim izletima u brazilski Baile Funk pravac. Godinu dana kasnije nastaje i izdavačka kuća ZZK Records, čiji je glazbeni profil definiran kao Digital cumbia. ZZK Records dao je i novi val glazbenika i izvođača, međi kojima su i Nicola Cruz, Mateo Kingman ili Montoya. U rujnu prošle godine, objavljen je i dokumentarni film ''Ritmos Bastardos'', u režiji argentinskog redatelja Pabla Mensija koji priča priču o evoluciji latinoameričke glazbe i subkulturi čiji je centar upravo klub Žižek.

Prošlotjednu epizodu iz serijala 'Club Bizarre' pročitajte OVDJE.