Kronike plesnog podija: Evolucija plesne glazbe

Razdoblje između 1988. i 1992. (možda i malo prije i malo kasnije), danas se već smatra značajnim periodom glazbene povijesti, odnosno godinama UK rave pokreta. Iako su, u našim krajevima, isto razdoblje obilježile političke promjene i puno značajniji događaji, u širem društvenom kontekstu, za sve nas koji danas uživamo u elektroničkoj glazbi, period rave pokreta ima poseban značaj. S obzirom da, ni 30 godina kasnije, nismo doživjeli neku glazbenu revoluciju i masovnu kontrakulturu takvih razmjera, neki glazbeni novinar/ka (ili možda neka umjetna inteligencija), u budućnosti će ovu našu sadašnjost, vrlo vjerojatno, obilježiti kao razdoblje post-ravea. I bit će u pravu, jer suvremena subkultura i dalje crpi nadahnuće iz rave pokreta, reinterpretirajući glazbu, modu, ples itd. Stoga ću se, u tom duhu, i ja malo pozabaviti evociranjem tih godina. Resursa ima na pretek, ponajviše zahvaljujući sklonosti Britanaca ka dokumentiranju i arhiviranju, po čemu su poznati još od ranog srednjeg vijeka, ali i modernoj tehnologiji Google Eartha/Mapsa koja nam pruža mogućnost da zavirimo na, gotovo svaku, lokaciju na planeti i to iz udobnosti vlastitog doma...

Ovakva ''nekad i sad'' analogija, u kontekstu UK rave pokreta, uistinu donosi zanimljiv istraživački rad, jer je velika većina lokacija na kojima se nekoć rejvalo, danas neprepoznatljiva. Poznato je kako je klupska infrastruktura u UK-u procvjetala tek sredinom 90-ih, a vrhunac rave pokreta, od '88. do '92., odvijao se na nekim off lokacijama: napuštenim skladištima, hangarima ili pogonima te farmama, šumicama, livadama i sl. Točne lokacije se, onomad, nisu komunicirale javno, kako bi se izbjegle intervencije organa reda. Informacija se dobivala tek nakon kupljene ulaznice, a neke organizacije imale su i poseban kontakt telefon koji je, putem kodiranih poruka, komunicirao lokaciju ravea. Neki od tih organizatora otkrili su javnosti svoje lokacije puno godina kasnije, ali neke su ostale tajna do danas. I neki od prvih londonskih partyja održavali su se u improviziranim prostorima, stoga će prva virtualna šetnja biti upravo obilazak nekih slavnih gradskih lokacija. Najpoznatiji party serijal iz ovog perioda nedvojbeno je Shoom Dannyja Ramplinga koji se, danas smatra začetnikom londonske scene. Shoom se održavao u prostorijama bivšeg fitness centra, u ulici Southwark, nedaleko London Bridgea, a kako bi održao tajnovitost lokacije, Rampling nije htio mijenjati izgled samog ulaza pa je tako iznad vrata svijetlila reklama fitness centra. Zanimljivo je kako se, nakon Shooma, ondje ponovno otvorio fitness centar kojeg je, prije nekoliko godina, preuzeo i preuredio poznati fitness lanac F45.

Ramplingovom Shoomu, danas će, rijetko tko, osporiti status prvog ''klupskog'' party serijala na području Londona. Shoom se redovito održavao od rujna 1987. do početka 1990. S druge strane, oko toga tko je priredio prvi pravi gradski rave, postoji nekoliko priča, no sasvim je sigurno kako se to dogodilo početkom 1988. i kako kandidata ima nekoliko. Poznato je kako je uspjeh Shooma, krajem '87., slične ideje imali Paul Oakenfold, Nicky Holloway, Andrew Weatherall, Tony Colston, Paul Stone, Robin King i dr. Budući da sve zabave ipak nisu bile dokumentirane, ne možemo biti sto posto sigurni tko je bio apsolutno prvi, ali čini se kako je to pošlo za rukom braći Simonu i Alunu Gordonu koji su, 26.02.1988., održali prvi Hedonism warehouse party, u napuštenom skladištu u Alperton Laneu (Wembley). Četvrti i posljednji Hedonism na istoj lokaciji održao se 29.05.1988., a tjedan dana kasnije, u sklopu legendarne dvorane London Astoria, Nicky Holloway otvara klub The Trip. London Astoria je srušena 2009., a prošle je godine, na istom mjestu, otvorena nova zgrada, u kojoj se nalazi i kazalište Soho Place.

Sličnu sudbinu poput London Astorije, dvije godine kasnije, doživio je i legendarni Turnmills, viktorijanska zgrada u Islingtonu s kraja 19.st. koja se, 90-ih, transformirala u pravi rejverski hram. Početkom 1990.g., subote su djelovale pod imenom Xanadu, a nekoliko mjeseci kasnije, pokrenut je prvi londonski ''after svih aftera'', nezaboravni Trade. Turnmills je, kasnije, bio dom za još nekoliko programa, kao npr. Heavenly Social, Together, Elements, Melt i dr., a djelovao je klupski prostor sve do 2008. Srušen je 2011., a danas je, na istoj lokaciji, nova poslovna zgrada. Ako izuzmemo open air rejvove po šumama i gorama, diljem britanskog otočja, većina warehouse partyja pa i improviziranih klupskih prostora, nalazila se ili je gravitirala samom području Londona. No, ipak, prvi klub u UK-u koji je dobio dozvolu za rad do 06h, a pritom nudio isključivo program elektroničke glazbe, nije se nalazio u Londonu, niti u nekom drugom velikom gradu. Naime, britanski zakon i pravilnik o radu noćnih klubova, tijekom 90-ih se mijenjao u više navrata, ali početkom 1990., predviđeno radno vrijeme za noćne klubove, još je uvijek bilo do 02h. Klubovi su, doduše, imali pravo zatražiti produženje radnog vremena, što se, u nekim slučajevima, odobravalo do 03h ili 04h, ali nijednom klubu nije bio odobren rad do 06h - sve do listopada 1990., kad su Stuart Reid i Barry Edwards, poduzetnici iz Coventryja, najavili otvorenje kluba The Eclipse, uz radno vrijeme do 06h. Nastupili su Eddie Richards, Fabio i Sasha, a dozvola do 06h bila je pravo iznenađenje za ''acid house'' klub, s obzirom da je policija, tad već, imala na piku takve događaje. Unatoč tome, The Eclipse nije bio dugog vijeka - 1992. je preimenovan u The Edge, a zatvoren je 1994. Nekoliko godina kasnije, na kratko ga preuzima sveučilište u Coventryju, no zgrada je, naposlijetku srušena. Danas je ondje parkiralište, čime je The Eclipse, možda doživio i najružniju sudbinu od svih gradskih rejverskih destinacija...

Još jedna nezaboravna rejverska oaza u Londonu 90-ih, nedvojbeno je ogromno skladište Bagley's, u nekadašnjoj industrijskoj četvrti i željezničkom terminalu King's Cross. Prvi rave partyji u Bagley'su krenuli su 1991., a prostor je bio podijeljen u 5 zona/pozornica, ukupnog kapaciteta 4500 ljudi, čime je bio daleko najveća rave hala u UK-u i poprište mega rave serijala kao što su Psychodelic Circus, World Dance, Mud Club, Freedom, Labyrinth, Desert Storm i dr. Dvije godine kasnije, u skladištu nasuprot Bagley'sa, Keith Reilly je otvorio i klub The Cross, poznat po serijalu evenata Renaissance. Iako je '99. otvorio i Fabric, Reilly je, 2003., preuzeo i Bagley's za veće glazbene događaje te ga preimenovao u Canvas. Pod tim je imenom i zatvoren 2007., baš kao i The Cross, kad je počela velika rekonstrukcija čitavog King's Crossa. No, za razliku od nekih drugih kultnih mjesta, nisu bili demolirani. Čak štoviše, zauzeli su centralnu poziciju nove vizure King's Crossa, kao Coal Drops Yard, trgovačko-kulturno-zabavni centar, otvoren 2018.

(nastavit će se...)

Posljednju priču iz serije Evolucija plesne glazbe, pročitajte OVDJE...