Kronike plesnog podija: Rip Offs

Neovlaštena upotreba ili izvedba nečijeg glazbenog djela, kršenje autorskih prava kopiranjem dijelova ili čitavog glazbenog djela, pojave su koje su se na glazbenoj sceni počele događati puno prije pojave elektroničke glazbe. Prva tužba za kršenje autorskih prava u povijesti bilježi se davne 1847. u Parizu, kad su trojica skladatelja Ernest Bourget, Victor Parizot i Paul Henrion tužili jednu poznatu parišku kavanu, u kojoj je komorni orkestar, gotovo svakodnevno, neovlašteno izvodio njihova djela. Sud je tad, po prvi put, naložio da se skladateljima isplati novčana naknada za izvođenje njihovih kompozicija, a čitav spor je poslužio kao temelj za osnivanje prve udruge za zaštitu autorskih prava, SACEM, koji tu djelatnost u Francuskoj obavlja i danas. Četrdeset godina kasnije, u švicarskom gradu Bernu, donesen je i međunarodni dokument o zaštiti autorskih prava. Tzv. Bernsku konvenciju ratificirala je većina civiliziranog svijeta, a na njenim elementarnim stavkama temelji se i većina modernih zakona o autorskim pravima. Unatoč tome, tijekom 20.st., ''posuđivanje'' glazbenih djela postalo je sve intenzivnije, pogotovo nakon pojave prvih uređaja za snimanje i reinterpretiranje odsviranih zvukova ili glazbenih fraza. Danas su poznati kao sampleri, a 80-ih su se godina pokazali kao esencijalna oprema za nastanak hip hopa, housea, techna i svih posljedičnih kombinacija. Sampleri su ''posuđivanje'' glazbenih sekvenci doveli na sasvim novu razinu, postali uzroci brojnih sudskih sporova i ponovnih revizija zakona. Kronike plesnog podija, u novom serijalu 'Rip Offs', bavit će se upravo nekima od najpoznatijih glazbenih ''posudbi'' u elektroničkoj glazbi...

Začetnikom modernog semplinga danas se smatraju francuski kompozitori Pierre Henry i Pierre Schaeffer, začetnici avangardnog glazbenog pravca musique concrete, kojeg su tumačili kao alternativu klasičnom poimanju glazbe. Po njima, klasična glazba nastaje iz apstrakcije, a musique concrete iz nečeg ''konkretnog'', odnosno postojećih zvukova iz naše okoline koje je snimao/semplirao i stvarao glazbene i ritmičke fraze. U cilju svojih istraživanja, Schaeffer je, krajem 40-ih, konstruirao i prototip samplera – uređaj nazvan Phonogene koji se sastojao od snimača i mini klavijature s pitch kontrolom, pomoću koje je mogao reproducirati snimljene zvukova. U kasnijoj fazi karijere, bio je i mentor Jean Michelu Jarreu, na pariškom konzervatoriju. No, oni nisu bili jedini koji su istraživali mogućnosti sempliranja. Uređaj sličan njegovom, početkom 50-ih, izradio je i američki inovator Harry Chamberlin, a njegov projekt je postao temelj za dva engleska uređaja iz 60-ih, Mellotron i EMS Musys. Tih godina, s metodom sempliranja počinju eksperimentirati i na Jamajci. King Tubby i Lee "Scratch" Perry počeli su se služiti tom tehnikom pri snimanju repetitivnih dub verzija reggae singlova, pogodnih za podloge popularnih deejay battleova. Ipak, termin 'sample' pojavio se tek 1979., kad su ga, opisivajući mogućnosti svog Fairlight CMI sinta, upotrijebili Kim Ryrie i Peter Vogel. Znakovito je, da iste godine, bilježimo i prvi veliki 'rip off' i nagovještaj svrhe u koju će biti upregnuta tehnika sempliranja, tijekom narednih desetljeća...

''Rapper's Delight'', stvar je koja se bezobrazno provlači kroz Kronike plesnog podija – prvo kroz priču o nastanku hip hopa, potom kao'one hit wonder' fenomen, a sad iz iz trećeg aspekta. U rujnu ’78. Chic, The Clash i Blondie nastupali su u njujorškom Palladiumu, a Chic je tom prilikom izveo, dotad neobjavljenu ''Good Times''. Tijekom tog nastupa, na pozornici se, spontano pojavilo nekoliko mladića koji su počeli repati uz bend, što je oduševilo publiku, a i same članove Chica. Nekoliko tjedan kasnije, Nile Rodgers se, u jednom drugom klubu, neugodno iznenadio kad je DJ pustio ploču s podlogom singla ''Good Times'' preko kojeg je išao rap sličan onom izvedenom na koncertu. DJ je Rodgersu pokazao ploču Sugarhill Recordsa, na kojoj je pisalo Sugarhill Gang ''Rapper's Delight'', a ovaj je idućeg dana kontaktirao Sylviju Robinson, prijeteći tužbom. Situacija je bila posebno kritična, jer ''Good Times'' još uvijek nije bio službeno objavljen, a gđa Robinson je snimku sa svojim pulenima napravila u istom studiju gdje je snimao i Chic. Zahvaljujući isključivo Rodgersovoj providnosti i percipiranju značaja te ploče za nastanak jednog novog glazbenog pravca, nije došlo do spora. Ploča je privremeno povučena iz prodaje i vraćena tek dva mjeseca nakon objave ''Good Timesa'', u lipnju ’79. Na novoj verziji ploče, kao autori su kreditirani i Nile Rodgers i Bernard Edwards. Kasnije je Rodgers izjavio kako mu je ''Rapper's Delight'' najdraža ploča od svih koje su koristili sampleove Chica (a bilo ih je puno).

Možda je činjenica što se Sugarhill Gang izvukao s ovim slučajem, kojeg i danas pamtimo kao jedan od najpoznatijih glazbenih 'rip offsa', dodatno ohrabrila hip hopere u masovnom sempliranju, tijekom 80-ih (a i kasnije), ali prvo desetljeće hip hop glazbe teško je zamislivo bez gomile posuđenih sampleova iz funk, soul i disco glazbe. Posebno su bili skloni glazbi Jamesa Browna koji i danas, statistički drži prvo mjesto kao najsempliraniji glazbenik svih vremena. Fragmenti njegovih djela pojavljuju se u gotovo 8000 pjesama. Krajem 80-ih dolazi i značajnih tehnoloških iskoraka. Za glazbenike sklone ''posuđivanju'', najbitnija je bila pojava novih digitalnih samplera, pristupačnih cijena, kao što je bio AKAI MPC, a potom i CD-R discova koji su pružali mogućnost puno kvalitetnijeg zvučnog zapisa od kazeta. No, tehnološka ažuriranja, pratila su i ona legalna. Za razliku od većine hip hop producenata iz prve polovice 80-ih, plesanje na rubu kršenja zakona o autorskim pravima, postajalo je sve opasnije. Među onima koje je tužio James Brown, ’87. su se našli i Eric B i Rakim, zbog neovlaštenog sempliranja na albumu ''Paid in full''. To je poslužilo kao dodatna motivacija britanskom tandemu iz Coldcuta da u remiksu istoimenog singla upotrijebe sampleove iz čak 25 pjesama, između ostalih i Ofre Haze, Salsoul Orchestra, Mikeya Dreada, Ricka Jonesa i – Jamesa Browna.

Osim hip hopera, koji su dotad vještinu sempliranja doveli do savršenstva, ovaj period obilježen je upravo inovativnim glazbenim trendovima, usmjerenima prema sintetiziranom i elektroničkom zvuku. U taj nadolazeći trend, sempliranje se savršeno uklapalo pa čak i postalo zasebna umjetnička forma.

Među prvim producentima elektroničke glazbe koji su završili na sudu zbog sempliranja, najpoznatiji je slučaj Normana Cooka, a.k.a. Fatboy Slima iz 1990. Cooka su tad tužili bendovi The Clash i S.O.S Band, a sve zbog sampleova u velikom hitu ''Dub Be Good To Me'', njegovog tadašnjeg benda Beats International.

Prethodnu epizodu Kronika plesnog podija čitajte OVDJE.