Marshall Jefferson: Zašto sam prestao DJ-irati

Sjećam se da sam sudjelovao na panelu u sklopu “New Music Seminara” s pokojnim Tonyjem Wilsonom, pod nazivom "Amerika ne poštuje svoje crne umjetnike". U pripremnoj sobi Tony mi je rekao da su, kad su Beatlesi došli u Ameriku 60-ih, išli potražiti neke svoje blues junake i našli su ih u restoranima i kafićima gdje su radili kao čistači ili su prali suđe. Potom je spomenuo kako je house glazba itekako isplativa bijelcima i bio je zabrinut da crni house artisti neće profitirati od nje na isti način.
Otprilike pet godina kasnije, bio sam na partyju u Njemačkoj. Bio je to zapravo festival na željezničkoj stanici, ogroman party. Vrhunski britanski DJ, bijelac, svirao je na glavnom stageu, krenuo je s jednim od svojih prepoznatljivih uvoda i - ispraznio podij. Svi su se prebacili u dvoranu gdje sam ja vrtio, “Sexy House Room” se zvala dvorana, bila je manja, ali je i dalje u nju stalo otprilike 4000 ljudi; odvrtio sam sjajan set. Međutim, kad sam kasnije pročitao raport s partyja u jednom glazbenom časopisu, pisalo je da je onaj bijelac DJ imao senzacionalan set a da sam ja bio užasan. Odmah sam im poslao ljutito pismo žaleći se na izvještavanje, i oni su ga objavili! E sad, po meni to nije bio primjer rasizma, to je bila čista ekonomija. Dopustite mi da objasnim: taj bijelac DJ imao je sjajnog publicista i cijelu medijsku mašineriju iza sebe i TO je bio razlog njegove dobre kritike. Ja nisam imao publicista, a novinar je smatrao da pljuvanje mene neće imati neke posljedice.
Zatim, kasnih 90-ih, nizozemski DJ-i počeli su nagovarati svoju publiku da popune glasačke listiće ikoje su slali za Top 100 DJ Maga. Smijali smo im se u to vrijeme, ali pogodite što? Ti nizozemski DJ-evi doslovno su došli niotkuda, počeli su harati po tim top listama i to jako dobro unovčavati. JAKO DOBRO. Njihovi su honorari skočili na stotine tisuća. Opet, to nije bio rasizam, jer su svi crni DJ-i mislili da smo mi previše cool da bismo se tako promovirali. To se moglo dogoditi i s norveškim DJ-ima, ili slovačkim DJ-ima ili hrvatskim DJ-ima. No, Nizozemci su to smislili i realizrali, pa su zaslužili to i unovčiti.

Kad sam prvi put promislio o rasizmu u glazbi, pokušao sam ga raščlaniti na brojke: ima više bijelaca nego manjina. Ako imate deset puta više bijelaca nego bilo koje manjine, imate deset puta više publike. Bijelci žele bijele junake; Crnci žele crne junake; Indijci žele indijske heroje; Kinezi žele kineske heroje. Ako objavljujete glazbu bijelom umjetniku, tdobit ćete deset puta veću publiku. Dakle, ako izdavačka kuća bijelom umjetniku daje milijun, a nadarenijem crnom umjetniku daje pedeset tisuća, to je ekonomija.
Pa je li house glazba "bezbojna"? Dovraga ne! Zbog brojeva je boja SVE. Carl Cox pobijedio je na prvom vrhunskom DJ natjecanju, isključivo zahvaljujući svom talentu, prije nego što su Nizozemci navalili. No, ako pitate da li Carl zarađuje 250.000 dolara i više po nastupu svaku noć, poput nekih bijelih DJ-a milijunaša, čut ćete glasno - ne. Carl je vrhunski crni DJ, s honorarom prilagođenim našim brojkama. Zbog tih brojeva ne može dobiti onoliko koliko dobivaju bijeli DJ-evi. I to nije njegova krivnja.
Prošle godine sam vrtio u prepunom klubu na Ibizi za 4000+ ljudi; Dobio sam oko 2000 dolara. Otkrio sam da je DJ koji je svirao u praznom susjednom klubu dobio 250 000 Eura i u tom sam trenu odlučio prestati DJ-irati. Prije sam mislio da ako napuniš klub, zaslužuješ novac, vrlo jednostavno. No, kad dečki budu plaćeni više od mene a klub im je prazan, ja prestajem. OK, nije to isključivo stvar rasizma, to je uglavnom stvar mene i moje glupe poslovne prakse. Ali crni DJ-evi NIKADA neće dobiti 250.000+ honorar kao bijeli DJ-evi. TO je rasizam, ali ne u smislu KKK-I-hate-Black-people; sve je u brojkama. Crnci su loša investicijska brojka jer dobivamo desetinu publike.

Neki od nas uspjeli su se probiti u pop glazbi. Beyoncé, Michael Jackson, neki reperi itd. Ali house glazba? Ne. House glazba je CENTAR rasne diskriminacije u glazbenom biznisu. U početku nije bilo tako. U početku sam mislio da svi imamo iste uvjete. No, uspon EDM-a pokazao je da je ekonomska snaga prešla u ruke bijelaca, jer EDM čine samo bijeli DJ-evi. Ista stvar dogodila se i sa rock 'n' roll-om; crni umjetnici danas jednostavno ne uspijevaju, i crni umjetnici ne čine EDM.
Kevin Saunderson rekao je nedavno “skoro pa se osjećate kao da netko eliminira crne umjetnike i producente sa scene”. Ne znam je li to namjerno ili ne, ali to se definitivno događa na najvišim razinama. A s uspjehom EDM-a koji je dominirao u industriji, novi fanovi i pridošlice u plesnoj glazbi ne znaju porijeklo glazbe, pa se je prepoznavanje crnih korijena glazbe ugroženo, gotovo bespovratno. Festivali su sada vrhunac industrije evenata - barem prije COVID-a - a crni DJ-evi su neobično izuzeti iz line upova.
Čini se da postoji nedostatak prijemčivosti prema institucijama u vlasništvu crnaca u plesnoj glazbi. A kad se mi kao crni umjetnici uključimo u bijele institucije, oni odluče promijeniti našu umjetnost kako bi je plasirali bijeloj publici. To doživljavam dok razgovaramo: osjećam kako se moja glazba remiksira i 'kreči' kako bi se prodala. Razlog je plesnija ploča s 'bijelijim' zvukom za koju smatraju da će se bolje prodavati - što je vjerojatno točno. Naravno, nitko bolje ne zvuči 'bijelo' od stvarnih bijelih umjetnika.
Volio bih imati priliku opet predstaviti našu glazbu nepromijenjenu, i vidjeti što će se dogoditi. Samo pustite našu glazbu, nerazrijeđenu i neoblikovanu. Uspijevalo je prije, više puta. Postoji nekoliko crnih umjetnika koje sam vidio i kojima se glazba bijeli i mislim da je to nepravedno. Ako neke stvari izbacite u izvornom obliku, prodavat će se ako se promoviraju, ali etikete žele da zvuče više poput EDM-a. Mislim da nas to osakaćuje. Promjena se može dogoditi samo na jedan način: morate dopustiti veću raznolikost na našim pop i festivalskim popisima pjesama. I dan danas tvrdim da nitko ne želi slušati samo JEDAN stil glazbe CIJELU NOĆ. Uz dance glazbu, preokrenite je. Uspjevalo je prije.

Pročitajte i ovo: Marshall Jefferson: “Prije su me motivirale cure i seks a danas želim mijenjati glazbu”