EXIT: DAN ČETVRTI
Stari lisci Nastić i Miličević zasjenili zvijezde posljednje večeri festivala
Prošla su tri prilično naporna dana u kojima smo vidjeli izvrsne nastupe legendi, energiju mladih DJ-eva i odlično balansiran timetable
Četvrti dan je već na prvu bio relativno rizičan eksperiment. Najavljena kiša umalo je sve pretvorila u noćnu moru. Vjetar je čupao drveće, u smještaju je nestalo struje, a brojni auti na parkingu bili su oštećeni. Već se počelo špekulirati o potopu i svinjcu uz općepoznatu osjetljivost balkanske publike na loše vremenske prilike, čak i prilikom nogometnih utakmica. Zato su organizatori nedvojbeno bili pod pritiskom no, s obzirom na sve, odradili su izvrstan krizni menadžment.
Blata i vodenih lokvi nije bilo u prevelikim količinama dok je jedini problem bio na momente i u kosinama sklizak teren. Satnica je pametno pogurana kasnije i radovi prilagodbe završili su na vrijeme.
Od ponoći mjesto na Dance Areni zauzima TTP 2.0 LIVE show istinskih srpskih legendi Dejana Miličevića i Marka Nastića. Riječ je o rehabilitaciji projekta kojeg su začeli još davnih devedesetih, a ovaj su ga put osvježili suvremenim produkcijskim dosezima, iskustvom i vizualnim doživljajem. Rezultat je jedan od najboljih setova cijelog Exita i prava je šteta što se sve odvijalo u ponoć i to samo kroz jedan sat. Više ćete ionako doznati u intervjuu s dvojcem koji ćemo objaviti ovaj tjedan, no valja napomenuti da se ljestvica koju su postavili pokazala previsokom za ostale izvođače četvrte večeri.
Priznajem, nisam hipster, umjetnost promatram isključivo subjektivno i da... nisam fan Jeffa Millsa. Uvažavam mu inovacije brojnih poznatih elektronskih zvukova, revoluciju žanra, dugotrajnost na sceni i hrabrost pri eksperimentiranju s novim zvukom. Čovjek je institucija. No isto tako i muzejski primjerak - njegovi setovi imaju taj uznemirujući moment koji kao da je pobjegao iz antikvarijata Marine Abramović. Tako mi se nije svidio ni ovaj njegov set na Exitu. Dobre prve dvije minute i onda neprekidna repetitivnost, stalna želja za nečim novim što zna zabrazditi u pretencioznost i ogroman hype zbog kojega poželite otići s bine samo da biste ostali lišeni uzbuđenih glasova tinejdžerica koje zapravo znaju samo "Bells".
No ako je Mills prepoznatljivo konceptualan i apstraktan, što uopće reći za Dax J-a? Toliko brz techno nisam čuo od Rusha, a toliko jake basove od Thunderdoma. Kad vidim razjarene plesače koji obožavaju tako agresivan stil onda napokon shvatim da sam polako i ostario. Amelie Lens produžila je u istom ritmu, a golobradi mladići i maloljetne djevojke skakali su i po metar u zrak do završetka festivala. Možda jednostavno nisam fan tako tvrdog zvuka no, zašto onda hvalim Charlotte De Witte? Ni publike nije bilo u pretjeranom broju, pa sam odlučio provjeriti gdje se skrivaju.
A odgovor je ležao na pozornici No Sleep. Tamo su Sebastien Leger i Lee Burridge pokazali zašto underground scena bez ikakvih problema može u okršaj s nešto poznatijim imenima. Progressive i Deep zvukovi rastopili su netom napaljene "Millsaše" i gotovo da nije bilo ni potrebe za žaljenjem oko izbora DJ-eva koji, eto, nekom nisu po volji. Zalutao sam i u glavni program, a Vegas i Mike pružili su nešto između ritalina i lunaparka - za svako dijete ponešto. Ovaj puta jurio sam doma i za Zagreb pa nisam ostao na afteru. A kao konačnu misao elektronski nabijenog Exita izdvajam 'Vidimo se na godinu'. Rekordi su pali, a slijedi nam dvadeseta godišnjica. Ne sumnjamo u dobar odabir performera.
Pročitajte i naše izvještaje s prva tri dana festivala:
Exit - prvi dan: Srušen rekord posjetitelja, a Dance Arena opravdala sva očekivanja
Exit - drugi dan: Brejcha, Brecht i Kalkbrenner pružili nezaboravnu večer
Exit - treći dan: Solomunov povratak korijenima uz izvrsnu uvertiru
