Kronike plesnog podija: Club Bizarre

Generacije koje su odrastale u Japanu, u drugoj polovici 20.st., osim što su iskopale zemlju iz pepela 2.svj. rata i pozicionirale ju na sam vrh nekoliko industrijskih grana, definirale su i novi, suvemeni imidž Japana kakvog danas poznajemo. To je imidž u kojem dominira futuristička arhitektura i dizajn te izražena sklonost novim tehnologijama u svim sferama društva. Za formiranje te prepoznatljive slike Zemlje izlazećeg sunca, u modernoj su kulturi posebno značajne 70-e godine, kad jedan od glavnih izvoznih proizvoda postaju i anime/manga animirani filmovi, a nastaje i Yellow Magic Orchestra (na naslovnoj fotografiji), koji će svijetu ponuditi japansku viziju elektroničke glazbe i iznjedriti niz neobičnih glazbenih žanrova, među kojima su neki koji i danas imaju svoje poklonike.

Yellow Magic Orchestra ili YMO, s vremenom poznat i kao azijski Kraftwerk, trio je kojeg su 1978., u Tokyu, osnovali Haruomi Hosono, Yukihiro Takahashi i Ryuichi Sakamoto. S Kraftwerkom ih se, ponajprije, povezivalo zbog njihove upotrebe elektroničkih instrumenata, po čemu su apsolutni pioniri na azijskom kontinentu. No, to je, otprilike i jedino što ih veže s Kraftwerkom, budući da njihov sound nije bio nimalo sličan hladnoj i mračnoj glazbi njemačkih robota. Zapravo, bio je drukčiji od svega što se tih godina sviralo na zapadnoj hemisferi. YMO je nastojao proizvesti autentičan, japanski zvuk koji je ispao puno vedriji i melodičniji electro od onog europskog. Japanci su ga zvali technopop, a u ostalim dijelovima svijeta postao je poznat kao J-pop. Upravo je YMO sound utjecao na globalno popularne pravce i njihove varijacije 80-ih (synth-pop, electro-pop, new romantics, itd.), ali i na pionire techno, house i hip hop glazbe kao što su Carl Craig, 808 State, The Orb, LFO, Afrika Bambaataa i drugi. Juan Atkins je, u više navrata, isticao kako ga je upravo singl ''Technopolis'' s drugog albuma Yellow Magic Orchestra, nadahnuo da glazbu svog projekta Cybotron nazove techno – termin koji je kasnije postao naziv cijelog pokreta...

S obzirom na svoju široku sferu utjecaja, Sakamoto, Takahashi i Hosono, iznjedrili su i čitavu svitu pratitelja i copycat izvođača, koji su, u prvom valu popularnosti YMO-a, postali poznati i kao YMO Sedai (YMO generacija). Gotovo istovremeno pojavio se i alternativni pokret, tzv. Japanoise, kojeg su predvodili avangardni eksperimentalisti Merzbow, Hijokaidan, Incapacitants, KK Null, Solmania i dr. U drugom valu, pogotovo tijekom prekida djelovanja YMO-a, od '84. do '92., dolazi do nešto kreativnijih pa i bizarnijih inačica japanske electro glazbe. Među prvima je bila glazba izravno vezana za jednu drugu, u to vrijeme karakteristično japansku, granu zabavne industrije – video igre. Pritom, govorimo o periodu arkadnih video igara, prije pojave kućnih konzola. YMO je semplirao zvukove iz arkadnih igara u svom prvom singlu ''Computer Game Theme'' koji je poslužio kao inspiracija za razvoj čitavog žanra. Haruomi Hosono objavio je, nakon objave da YMO prekida s radom, 1984., objavio samostalni album ''Video Game Music'' koji se smatra ključnim za nastanak ovog pravca, nazvanog chiptune ili chipstyle. Ovaj Hosonov album bio je i prvo glazbeno izdanje, u čijoj su produkciji korišteni isključivo sampleovi arkadnih igara. Neki od prvih chiptune autora bili su Toshio Kai, Nobuyuki Ohnogi i Yuriko Keino. Za chiptune je specifično to što je, zbog galopirajućeg razvoja industrije video-igara, zauvijek ostao underground pokret. Glazba u video-igrama, 90-ih se udaljila od chiptune zvuka koji je već tad postao retro pa se, tako, krajem desetljeća rađa prvi chiptune revival, tzv. bitpop. Za razliku od chiptunea, bitpop je svoje poklonike našao u Europi i UK-u, a temeljio se na 8-bitnoj i 16-bitnoj glazbi računala Atari, miga, NEC PC-8801 i Commodore 64, odnosno prvih Nintendo i Mega Drive Genesis konzola. Neki od najznačajnijih bitpop/chiptune revival imena su Welle: Erdball, Bodenständig 2000, Nintendo Teenage Robots i Christian Morgenstern koji je '98. osnovao Forte Records, jednu od prvih njemačkih minimal tech-house etiketa i preteču trenda s početka novog milenija. Na ovaj sound oslanjali su se i neki pioniri minimala, poput Daniela Bella koji je svoju glazbu nazvao blips & bleeps ili pak Ferenca E. van der Sluijsa, poznatijeg kao I-F koji je na chiptune glazbi temeljio svoju poznatu ploču ''Space Invaders are smoking grass'' iz 1997.

Početkom novog milenija, chiptune/bitpop zvuk, u svoju su glazbi implementirali i neki mainstream glazbenici kao što su Beck, The Killers ili No Doubt. U SAD-u je to dovelo do vrlo neobične fuzije chiptunea i hardcore punk/metal zvuka koji je postao poznat kao Nintendocore ili nerdcore. Među Nintendocore bendovima bili su i Horse the Band, An Albatross, The NESkimos, Minibosses i dr.

Za to vrijeme, u Japanu je nasljeđe YMO-a nastavljeno kroz Shibuya Kei, revival pokret J-popa, nazvan po Shibuyi, poslovnom središtu Tokya. Ovaj pravac je reciklirao japansku i europsku pop glazbu 80-ih i kombinirao ih s acid jazz i nu jazz zvukom. Komercijalnija inačica Shibuya Keija bio je J-Euro, pravac u kojeg su se svrstavali japanski cover bendovi s prepjevima europskih disco i dance hitova na japanskom jeziku. Iako je trajala svega nekoliko godina, ova neobična scena uspjela je izbaciti jedno ime i na međunarodnu scenu – duo Yasuharu Konishi i Maki Nomiya, odnosno Pizzicato Five. Recikliranje synth pop glazbe, u Japanu je opstalo sve do danas, kroz bizarnu Para Para plesnu scenu, o kojoj ste već mogli čitati u prvoj priči posvećenoj Italo discu. Para Para egzistira kao plesna disciplina grupnog sinhroniziranog plesa, a postoji i sustav natjecanja. Glazbu, koja zvuči kao moderni Italo disco, nazivaju Eurobeat, a producira ju, ekskluzivno, nekoliko talijanskih producenata.

I alternativna scena u Japanu opstala je i evoluirala iz Japanoisea u nekoliko smjerova kao npr. Onkyokey, eksperimentalna forma elektroakustične improvizacije koju su, krajem 90-ih, razvili Toshimaru Nakamura, Sachiko M i Taku Sugimoto. Iako je Onkyo i poznati japanski brend audio i video opreme, ovaj glazbeni pokret nema nikakve veze s njim, budući da je 'onkyo' japanska riječ za 'zvuk'.

Prvi dio priče iz serijala 'Club Bizarre' pročitajte OVDJE.