Kronike plesnog podija: Gangs of New York (III. dio)

Jeste li se ikad zapitali kako je NYC zaradio krilaticu "grada koji nikad ne spava"?

Fred Ebb i John Kander autori su glazbe za mjuzikl "New York, New York" Martina Scorsesea i istoimenog evergreena koji je postao planetarno popularan u izvedbi Franka Sinatre. Igrom slučaja, film je izašao 1977., godini otvaranja Studija 54 i Paradise Garagea. U filmu, temu "New York, New York" pjeva glavni ženski lik kojeg tumači Liza Minelli, u to vrijeme žestoka partijanerica, a jedan stih kaže "I wanna wake up in a city that doesn't sleep and find I'm king of the hill..."

New York je krajem 70-ih brojio oko 8 milijuna stanovnika, a od toga je polovica živjela na Manhattanu i Brooklynu. Statistika kaže da je prosječna starost stanovništva varirala od 34 do 37 godina. Uz domaće i strane turiste te ilegalne useljenike koji ulaze u istu dobnu skupinu, dolazimo do nekoliko milijuna potencijalne publike za bilo kakvu vrstu večernjih izlazaka. Legendarni klubovi poput Lofta, Galleryja, Garagea ili Studija, u najboljem su slučaju mogli primiti 5-6 tisuća ljudi, ali scenu su činili i mnoge, manje eksponirane lokacije, a pored Mancusa, Grassa, Siana ili Levana, još je 200-tinjak DJ-a zabavljalo tu publiku i tražilo svoje mjesto pod suncem. Biti DJ u NYC u ovom razdoblju, u domeni klupske i DJ kulture iz današnje perspektive ima istu težinu kao biti hipi krajem 60-ih u San Franciscu ili punker u Londonu početkom 80-ih. U ovom dijelu spomenut ćemo neke od najznačajnijih DJ-a koji su formirali prvi val njujorške scene...

Walter Gibbons mogao je vrlo lako danas imati status poput Larryja Levana ili Davida Mancusa. Nažalost, nije tako ispalo. Walter je, svojedobno, bio prvi favourite DJ's DJ. Bio je jedan od rijetkih DJ-a koji nije bio Afro-amerikanac ili talijanskog porijekla, zbog čega je u početku čak trpio predrasude, a potom je njegov dječački izgled s poludugom svjetlom kosom i brkovima postao toliko in da su ga kopirali i Nicky Siano i Richie Kaczor. Po čemu je Walter bio toliko poseban i zašto danas za njega ne zna gotovo nitko? Prije svega, imao je "nos" prepoznati singl koji će se svidjeti i kolegama i publici, a tehnički je bio ispred svog vremena. Beatmatching je doveo do savršenstva i koristio ga kao alat za remiksiranje u živo, no negdje sredinom 80-ih, uslijed epidemije AIDS-a koja je odnijela živote mnogim njegovim prijateljima, Walter je zastranio. Okrenuo se radikalnom kršćanstvu koje je odlučio implementirati i u svoje DJ setove. Počeo je puštati klasični a capella gospel, a ritma je u njegovim setovima bilo sve manje. Karijera mu je dotakla dno kad je krenuo čitati Bibliju usred seta.

Jedna od inovacija Waltera Gibbonsa bila je DJ izvedba u pratnji bubnjara pa je tako u klubu Galaxy 21 s njim počeo nastupati Francois Kevorkian, francuski imigrant armenskog porijekla. San o karijeri jazz bubnjara, Kevorkian je ubrzo zamijenio onim o profesionalnom DJ-ingu. Već nakon godinu dana bubnjanja s Gibbonsom, Kevorkian je dobio prvu priliku u malom drag queen klubu JJ Knickerboxer, a potom i u Flamingu koji je bio pored Galleryja Nickyja Siana. U relativno kratkom vremenu Kevorkian je postao jedan od traženijih DJ-a u NYC i jedan od rijetkih koji je dobio poziv i iz Paradise Garagea. Jedna od posljednjih rezidencija bio mu je klub Zanzibar u Newarku. Od '83. do '90. je potpuno prekinuo DJ karijeru i počeo producirati rock bendove, a početkom 90-ponovno otkrio ljubav prema puštanju glazbe. Kevorkian je bio i na posljednjoj turneji Larryja Levana u Japanu '92.

Joseph Bonfiglio slovio je kao lider talijanskog DJ klana prve polovice 70-ih kojem su pripadali Francis Grasso, Steve D'Aquisto, Michael Capello, Vince Aletti itd. Osim toga, izravni je "krivac" za uspjeh Larryja Levana i Francoisa Kevorkiana. Naime, Bonfiglio je '73. bio rezident DJ u Continental Bathsu, luksuznom gay wellnessu na Broadwayu. Za svjetla je bio zadužen mladi Levan. Jedne subote, usred noći, Bonfigliju je atmosfera prisjela. Saopćio je svom light-jayu da odlazi i da mu prepušta pult. Levan je nastavio idućih 10-ak sati... Otprilike 4 godine nakon ovog incidenta, u klubu New York - New York, radio je u tandemu s Kevorkianom. Jedne večeri, nakon zatvaranja, odveo ga je na tulum u nedovršeni Paradise Garage i promijenio mu život...

Jellybean je možda poznat po tome što je producirao Madonnin prvi veliki hit "Holiday" i remiksirao velika imena poput Talking Headsa i Eurythmicsa, ali prva faza njegove karijere vezana je uz klupsku scenu na Manhattanu, ponajviše klubove Townhouse 48, Experiment 4, Electric Circus i Fun House. I za Jellybeana je '77. bila jedna od najluđih godina. Nanizao je 50 radnih noći, bez prekida, u 8 različitih klubova. Od 1990. se potpuno posvetio produkciji glazbe, a vratio se nakon 11 godina, za Valentinovo 2001. Povratak Jellybeana u DJ vode imao je i dodatnu težinu, budući da se radilo o nastupu u Loftu, na kojeg ga je osobno nagovorio David Mancuso.

Nasuprot staroj dvorani Madison Square Garden koja je, nakon rušenja '68., pretvorena u parkiralište i stanište štakora, nalazio se bar Better Days. Ovaj mali, opskurni lokal otvorio se '72. i, pored Lofta, bio glavni generator buduće publike Paradise Garagea, bar prema svjedočanstvima onih malobrojnih koji su preživjeli do danas da to ispričaju. Rezident DJ u Better Daysu bio je Tee Scott, za kojeg neki tvrde da je bio najbolji njujorški DJ tih godina, bolji čak i od samog Larryja Levana. O ukusima, pogotovo onima od prije 50 godina nećemo raspravljati, ali Tee Scottu pripada zasluga za jednu DJ inovaciju koja će, puno godina kasnije, postati veliki trend na techno sceni – uvođenje trećeg gramofona (!!!) Osim toga, Tee Scott je prvi dao ozbiljnu priliku mladom Frankieu Knucklesu, ponudivši mu rezidenciju jednom tjedno. U kasnijoj fazi, kao rezident u Zanzibaru u Newarku, isto je učinio i za Tonyja Humphriesa.

Prije nego što je ispisao povijest house glazbe i proslavio se kao DJ u klubu Warehouse u Chicagu, Frankie Knuckles, rodom iz Bronxa, početkom 70-ih smucao se po njujorškim klubovima sa svojim najboljim prijateljem, Larryjem Levanom. Kad je Larry u potpunosti zamijenio Joea Bonfiglia u Continental Bathsu, pozvao je i Frankiea da mu se priključi. Knuckles je prvu samostalnu rezidenciju dobio u Better Daysu, godinu dana prije otvorenja Garagea. I onda dolazimo do krucijalne '77., kad su se zvijezde očito posložile u korist DJ-a u NYC. Pred otvorenje Garagea, Larry je dobio ponudu za rezidenciju u novootvorenom Warehouseu u Chicagu. Kako su se stvari na njujorškoj sceni zahuktavale, glatko je odbio tu ponudu i predložio posao Frankieu. Tako je Knuckles, otišavši u Chicago, propustio najluđe godine na Manhattanu, ali odlazak se ipak pokazao kao ispravna odluka. U protivnom bi house glazbu danas nekako drukčije zvali...

Osim spomenutih imena, mase su istovremeno uveseljavali i mnogi drugi, u raznim lokalima u NYC. Neki od tih DJ-a i klubova zauvijek će ostati anonimni, a nekih se možda netko još i sjeti i odluči svoje sjećanje podijeliti sa svijetom. No svakako, ovim likovima pripada sva zasluga za drugi (i puno poznatiji) DJ val u NYC kojem pripadaju Kenny Carpenter, Danny Tenaglia, Tony Humphries, Junior Vasquez, Louie Vega, Kenny Gonzales, Todd Terry, David Morales, Roger Sanchez i drugi...

Pročitajte i prva dva dijela Kronika plesnog podija New Yorka:
Kronike plesnog podija - Gangs of New York: Garaža protiv studija (II. dio)
Kronike plesnog podija - Gangs of New York: Valentinovo na Broadwayu (I. dio)

(Naslovna fotografija: Larry Levan, Frankie Knuckles i Tee Scott)