Laurent Garnier: 'Da sviram samo klasike, osjećao bih se kao jukebox'

Ne možete govoriti o francuskoj plesnoj glazbi, a ne spomenuti Laurenta Garniera. Ovaj titan galskog techna više je nego zaslužio svoj status legende – njegova karijera seže još prije Daft Punka i French Touch škole filtriranog housea u 90-ima, prije nego što je Justice 2000-ih natjerao sve na indie electro kao i puno prije nego što je itko uopće pomislio staviti riječ “business” ispred riječi “techno”.

Garnierovi DJ setovi uvijek su emotivni, čak i kada svira tvrđe stvari. Uvijek je otvoren za uvođenje novih zvukova u techno i za predstavljanje novih umjetnika. Zapravo, još uvijek je jednako fasciniran puštanjem nove glazbe kao što je bio kad je imao svoj prvi profesionalni DJ set. Bilo je to u klubu The Haçienda u Manchesteru, možda ste čuli za njega? Da, najpoznatiji francuski DJ počeo je svirati u Manchesteru prije Madchester ere 80-ih, nakon što je došao u Ujedinjeno Kraljevstvo raditi kao konobar u francuskom veleposlanstvu, ravno iz kulinarske škole. Zatim je otišao s djevojkom u Manchester, budući da je od djetinjstva bio opsjednut glazbom i klubovima.

Ako ovo zvuči kao duga priča, onda ste u pravu – a to je priča koju Garnier konačno priča sam sebi, uz pomoć svog prijatelja i redatelja Gabina Rivoirea, kroz njihov novi dokumentarac,'Off The Record'. Garnier priča priču o svom životu u glazbi, pokrivajući mnogo područja u sat i pol u uber-entuzijastičnom stilu koji će biti poznat svakome tko ga je vidio kao DJ-a. Kad bi zemlje imale ambasadore klupske kulture - a trebale bi - on bi predstavljao Francusku.

m: I, kakav je osjećaj promovirati film, a ne svoju glazbu?

LG: Pa, bili smo na puno rpomotivnih aktivnosti s dokumentarcem i mislim da je činjenica da nakon toga radimo Q&A stvarno značajna. Film je izašao prošle godine u Francuskoj i tamo smo radili promociju u možda 30 ili 40 različitih kina. A onda je izašao na Canal+, koji je veliki francuski TV kanal, početkom prosinca. Rekli su da će ga držati tri mjeseca, ali još je tu, što znači da je dobro. Od nas se i dalje traži da radimo promocije i Q&A u Francuskoj, a nedavno sam napravio i jednu promociju u Bruxellesu i bilo je puno. Voljeli bismo ići i u Ameriku... Do sada je reakcija ljudi nevjerojatna. Kao i moja knjiga 'Electrochoc', koja je počela polako, ali sada jako dobro napreduje. Ljudi su to shvatili na lijep način i ako tako bude i sa filmom, to bi bilo sjajno. Bilo mi je lijepo nakon izolacije početi upoznavati ljude na promocijama. Ljudi bi bili jako emotivni jer nisu plesali godinu i pol dana. I bilo je lijepo vidjeti publiku u drugačijem okruženju, ali emocija je i dalje bila prisutna.

m: Sviđa mi se način na koji započinjete film, koristeći francusku verziju klasične pjesme Tonyja Bennetta, 'The Good Life' i tu lijepu pastoralnu scenu.

LG: Mislim da je to originalna pjesma, mislim da ju je Tony Bennett preuzeo od Sache Distela. [Laurent Garnier je u pravu — to je 'La Belle Vie' Sache Distela iz 1962., koju je kasnije obradio Tony Bennett]. To je čarolija redatelja Gabina Rivoirea. On nije glazbenik. On uopće nije za techno. Općenito se ne bavi glazbom. Za njega je glazba stala kada je Ziggy Stardust umro na pozornici, dakle 70-ih. To me zavelo: sviđalo mi se što ne zna za našu glazbu; ima svjžeu perspektivu. Odabrao sam ga jer sam suorganizator malog pop i rock festivala na jugu Francuske, a Gabin je tamo od početka sa svojom kamerom: on je snimio sve aftermoviese i svi su pomalo čudni i prilično poetični na neki način. Osjećate nešto drugačije u njegovom načinu snimanja i to je ono što mi se svidjelo.

Kad je napravio prvi edit filma, odabrao je jednu drugu pjesmu, jednog talijanskog pjevača. Tad sam mu rekao da bismo trebali koristiti francusku pjesmu jer je to film o Francuskoj na što je on rekao: “Svi će očekivati da počnemo s deckovima i ljudima koji DJ-iraju publici. Mi ćemo učiniti suprotno jer mislim da će to postaviti atmosferu od početka.” I to mi se odmah svidjelo. Usuđuje se učiniti nešto drugačije i ja to volim.

m: Koliko je vremena trajalo snimanje dokumentarca?

LG: Ukupno je trajalo četiri godine. Trebalo je toliko vremena jer Gabin nikada prije nije snimio film pa nije mogao razumjeti zašto sam odabrala njega. Snimao je korporativne filmove da bi prodavao kuhinjske pločice, ok? Prvo sam ga morao uvjeriti da je prava osoba za snimanje ovog dokumentarca. Predložio sam mu da zajedno krenemo na put, a on je rekao: “Zašto ja? Postoje tisuće ljudi koje bi trebao izabrati prije nego mene.” A ja sam rekao: “Ali sviđa mi se to što radiš i siguran sam da možeš učiniti ono što ja želim - vjerujem ti.”

Također, nismo bili profesionalni tim s producentom i rokovima pa smo bili potpuno slobodni raditi što želimo. To je značilo da se nismo usredotočili na jednu stvar; fokusirali smo se na 20 stvari. Išli smo na put oko dvije godine, ali još uvijek nismo imali središnji teren. Znali smo da želimo napraviti nešto oko priče o houseu i technu, ali to je očito velika tema. Ali Gabin je smislio sinopsis dvije godine nakon što smo počeli. Dakle, do tada smo imali dovoljno snimaka za cijeli film! Ali ipak smo trebali još intervjua i još snimki za temu za koju smo se konačno odlučili. Sad smo već na tri godine. Zatim smo to morali editirati, pa se dogodio COVID i trebalo je dugo vremena da dobijemo produkcijsku kuću koja će raditi s nama. Sve je to trajalo puno dulje od očekivanog jer iza toga nije stajala nikakva struktura. Ali jako sam sretan što smo to učinili na taj način jer sam super zadovoljan rezultatom. To je ono što sam ja.

m: Među sugovornicima koje intervjuirate postoje ljudi koji su poznati DJ-i, naravno, poput The Blessed Madonne ili Carla Coxa, ali tu su i lica iz industrije kao što je Georgia Taglietti, koja je 25 godina radila za Sónar, što možda nije poznato većini klabera...

LG: Mislim da ako pričate priču o Chicagu ili Detroitu, bolje je da je ispričaju pioniri. Imate Jeffa Millsa ili DJ Pierrea, ali želio sam imati i Rosha [sada poznatog kao Works Of Intent] jer je on novi tip na sceni i svi znaju da sam ga potpisao za svoj label i veliki sam obožavatelj. Ima nevjerojatan sluh pa može čuti stvari u glazbi koje ja nikada nisam mogao, kao što vidite u dokumentarcu, plus on je tako promišljen tip - može pisati o glazbi, rasi i kulturi i jednostavno je fantastičan umjetnik. On je jedan od onih koji bi trebao činiti razliku. Gurao sam ga i imamo odličan odnos. Jer ako želite razgovarati o srcu scene, morate razgovarati s pravim ljudima. Dakle, ako želite razgovarati o Belgiji, onda sam imao Petera Decuyperea koji je pokrenuo Fuse and I Love Techno festival jer on zna svoje sranje. Iz istih razloga sam zvao i Georgiju...

Ovaj dokumentarac je za obje strane: onu stranu koja zna techno, koja će vidjeti stvari koje su već vidjeli i shvatili ali i za one koji ne znaju ništa o technu. Dakle, možemo im dati malo društvenog aspekta, političkog aspekta, reći im što se dogodilo i gdje se dogodilo. Željeli smo zahvatiti mnogo širi raspon a ne samo techno svijet. Mislim, to je način na koji sam napravio i svoju knjigu, 'Electrochoc', htio sam da zadovolji obje strane. Nismo htjeli da film bude previše analan, mogu li tako reći? [smijeh]

m: Izađimo malo van svijeta plesne glazbe - Beyoncé i Drake upravo su spasili house glazbu – barem tako misle mnogi – što mislite o popularnim umjetnicima koji spominju plesnu glazbu?

LG: Što? Ne znam ni na što misliš? [ukratko objašnjavamo da je Beyoncé objavila novu house pjesmu, 'Break My Soul', dok je Drakeov nedavni album, 'Honestly Nevermind', itekako pod utjecajem housea]

Pa David Guetta je to učinio prije 15 godina! Mislim, David Guetta je promijenio stvari. Iako je na komercijalnijoj strani, promijenio je cjelokupnu perspektivu R&B radija u Americi kada je počeo kombinirati hip hop i R&B izvođače s house ritmom. Dakle, nisu izmislili ništa novo. Napomenuo bih i da nisam čuo tu novu glazbu ali R&B izvođači to već dugo rade. Ako govorimo više o hip hopu i rapu, u Francuskoj mlađe generacije koje vole drill i trap, počinju koristiti i house ritmove. Shvatili su vezu između techna, electra i hip hopa i postalo im je očito da stvaranje glazbe sa straight kickom funkcionira i za njihovu publiku, koja voli obje scene. Pretpostavljam da Beyoncé i Drake to rade na komercijalniji način, ali i underground to još uvijek radi. Lijepo je znati da se to događa. Ali napomenimo još jednom, poveznice između dviju scena uvijek su postojale od prvog dana zbog elektro glazbe. Mislim, pogledajte Detroit, kad bi tamo otvorili nove dućane ploča, imali bi elektro odjel da privuku ljude koji slušaju hip hop. Tako bi dobili vezu između hip hopa i techna. Ta veza je uvijek tu.

Pročitajte i ovo: Celebrity DJs, (nus)pojava modernog doba

m: U redu, da sad prijeđemo na drugu temu, kako je kod vas bilo s COVID-om? Mislim, znam da ste morali napisati pismo ministru kulture u Francuskoj, mogu li vas pitati o tome?

LG: Znate prije COVID-a kad god smo mi, starija techno generacija, sreli mlađe dečke, rekli bi nam: 'Morali ste se boriti za ono što mi sada imamo. Ali kad ste dobili sve te borbe, mi stvarno vidimo za što se moramo boriti?' I uvijek bismo govorili: 'Pronađite svoje borbe, jer definitivno postoji mnogo stvari koje možete poboljšati. Ne mora se raditi o techno sceni, ali možete upotrijebiti scenu da je istaknete.' I na neki način to je bila istina. Dobili smo sve bitke. Ali tijekom COVID-a kada smo čuli francusku ministricu kulture kako kaže da klupska kultura ne pripada njezinom ministarstvu, već Ministarstvu unutarnjih poslova, rekli smo - 'Što? Nismo dio kulture?' Pa sam se počeo preispitivati - Zašto mi je Vlada uopće dala ovu medalju? Zar se to ne računa sada kada je nova Vlada? Jesmo li napravili tri koraka naprijed i pet nazad? Morao sam napisati veliko pismo ministru kulture u kojem sam pitao što se, dovraga, događa. Svi smo shvatili da ništa ne trebamo uzimati zdravo za gotovo.

m: Je li vas to vratilo u 90-e kada je techno bio na lošem glasu u Francuskoj i kada ste se osjećali kao državni neprijatelj broj 1?

LG: Na neki način jest jer je prošla godina bila vrlo teška za techno scenu ovdje u Francuskoj. Osim toga što je rečeno iz ministarstva kulture, bilo je par tuluma na koje je došla policija i porazbijala svu opremu. Bilo je to 14. srpnja kada je predsjednik angažirao nekoliko techno DJ-eva u svojoj kući da zabavljaju ljude. Ali u isto vrijeme dok on govori da voli techno, policija je upadala na partyje i razbijala opremu - unajmljenu opremu. Zvučnici, pojačala, čovječe, stvarno smo se osjećali kao da smo se vratili u rave dane. Koji se kurac događao? Ovdje je bilo prilično nasilno. Novinari i policija uvijek su bili prilično grubi prema nama; na nas se uvijek gleda kao na drogiranu masu ili što već. Prošle godine se dosta toga unazadilo i da, osjećali smo se kao da stvarno nismo dobili toliko bitaka na kraju dana.

m: Za kraj, pitao bih vas koliko vam je važno da i dalje svirate novu glazbu nakon toliko vremena?

LG: To je vitalno. To je bit mog posla DJ-a. Da puštam samo klasike, osjećao bih se kao jukebox. To nisam ja, to nije ono što znači biti DJ. Posao DJ-a je tražiti nove stvari s kojima se osjećate dobro. Da sam se usredotočio samo na klasike, nikad ne bih otkrio Rosha ili stotine drugih umjetnika koje sam otkrio tijekom godina. Ovo je naš posao: ako mi nismo ovdje da sviramo nove stvari, tko će onda, dovraga? Radio to neće učiniti, to je sigurno. Naravno, možete svirti neki klasik, ali to je samo šlag na kraju. To ću učiniti da svi možemo uživati u tom posebnom trenutku. Ali inače, ne. Ne bih se smatrao techno DJ-em da puštam samo staru glazbu. Volim svirati klasične setove, ali ih najavljujem kao takve. “Večeras ću učiniti nešto drugačije.” A onda ću iskopati neke stvari koje nisu baš poznate. Naš posao kao DJ-a je tražiti nove ljude i dati im malo prostora.