Breakout: Earth, Wind & Fire

"Inovativni a popularni, precizni a nježni, proračunati a ipak poticajni. Njihova je glazba enciklopedijska. Latino funk ritmove nadograđuju gospel harmonijama, nepogrešivim duhačima, Phillip Baileyevim falsetom i raznim egzotičnim začinima koje je probrao vođa i producent Maurice White." Tako počinje dugačak prikaz karijere grupe Earth Wind & Fire u Rolling Stone enciklopediji Rock & Rolla.

A usudio bih se dodati da je enciklopedijski zvuk sazdan još i od pulsirajućih swing duhačkih aranžmana te klasičnih pop melodija (tako važnima u refrenima). I kad se sve to promiješa dobije se prepoznatljiv, jedan i jedinstveni zvuk grupe Earth Wind & Fire. Zvuk koji ovih dana, na svjetskoj turneji, obilježava čak pedeset godina kontinuiranog postojanja.

I kao što bi se u lošim reklamama reklo – ali to nije sve; na dan objave ove kolumne / bloga izlazi novi, postuhmni album neobjavljenih solo snimaka Mauricea Whitea pod nazivom "Manifestation" (White je umro 2016. godine, nakon duge i iscrpljujuće bitke s Parkinsonovom bolesti, zbog koje je bio prisiljen puno ranije se povući s pozornice).

A prije samo nekoliko tjedana je objavljen čak 12. solo album suosnivača grupe, Phillipa Baileya pod nazivom "Love Will Find A Way". Na albumu sudjeluju zastrašujući glazbenici, praktički "who is who" današnje jazz i rhythm & blues scene. Od Roberta Glaspera, Chicka Coree, Will. I Ama, Kamasija Washingtona, Kendricka Scotta i mnogih drugih. Zastupljene su originalne obrade klasika od Curtisa Mayfielda (prvi singl "Black Jack") do, primjerice, grupe Talking Heads ("Once In a Lifetime") kao i nove skladbe nastale u dvanestogodišnjoj stanci od posljednjeg albuma.

EW&F su po mnogo čemu predstavnici danas neponovljivog razdoblja u popularnoj glazbi kad su najbolji muzičari, najhrabriji aranžeri, najzahtjevniji producenti radili i bili najprodavaniji i najpopularniji izvođači.

Karijera grupe se obično u pregledima dijeli na nekoliko faza. Formirajuća faza je trajala čak pet godina. Za to vrijeme su tražili "svoj" zvuk. Osnovani su u Chicagu. Maurice White je bio školovan glazbenik i već je svirao u grupi velikog klavijaturiste Ramseya Lewisa (koji će im kasnije gostovati u nekim snimkama). Živio je od komponiranja i snimanja reklamnih jingleova, ali se borio i za svoje mjesto pod suncem pop bandova. Prvo je osnovao grupu Salty Peppers koja je zapravo činila jezgru kasnijih EW&F. U pojedinim trenucima je postava od trija narasla na čak petnaestak članova, što u to vrijeme i nije bilo tako neobično, budući da je postojao kompletan "pokret" bandova koji su htjeli imati moćan zvuk duhača nadograđen na bogatu ritam sekciju s klasičnim bubnjevima i basom, ali i obaveznim "latino" setom udaraljki. Tome trebao pridodati klavijature, gitare i brojne vokale.

Osim toga, White je bio (da ne budemo zlobni) veliki štovatelj astrologije i egiptologije što je kasnije činilo i bazu za njihov karakterističan kičerski vizualni identitet (zapravo idealan za disco period koji će uslijediti). Uvijek su tu bile piramide, šarolike "svemirske" oprave, razni drevni egipatski simboli… A znali su da su u show businessu i da što god radili, moraju stvarati i scenski, vizualni efekt. Ako žele doista uspjeti – makar svirali i pjevali najbolje - to nije bilo dovoljno. Ni tada, kao ni sada. A doista su svirali najbolje, ali su radili i vrhunske predstave.

Dobro se sjećam, premda sam bio tek trinaestogodišnjak (4. listopad 1975), kad su Earth Wind & Fire došli kao predgrupa Santani u zagrebački Dom sportova. Show koji su tada napravili je pojeo glavnu zvijezdu. Imali su neki sustav koji je za vrijeme svirke dignuo bubnjara i vrtio ga oko svoje osi, a bubnjar je i dalje svirao. Mi, mladi i stari, nismo mogli vjerovati svojim očima. Ni ušima. A zvuk koji su proizvodili je (ne samo) mene zauvijek usmjerio prema "crnoj" glazbi. Nepovratno.

Imali smo svi skupa više sreće nego pameti. Išli smo gledati Santanu, a dobili smo u cijeni buduću najveću zvijezdu pop scene i to baš kad su imali svoj prvi – stvarno veliki hit. Napravili su soundtrack za film "That's the Way of the World" (čija je istoimena stvar i dan danas jedna od najljepših koje su ikada snimili) ali se na albumu i kao singl našao i "Shining Star". Nakon toga – više ništa nije bilo isto.

I tu počinje faza megauspjeha. Mega hitova, mega turneja. I (po meni) još boljih kompletnih albuma. Teško ih je izdvojiti i nabrojati. "I am", "Faces", "Spirit", "Powerlight", "Raise" s tridesetak hitova! Dovoljno je uzeti neku od njihovih kompilacija da se preslušaju najuspješnije stvari. A ja bi preporučio da se u miru poslušaju cijeli albumi. Trud i vještine koje su uložene u te snimke to zaslužuju.

No, svemu dobrom kad-tad dođe kraj. Kako se mijenjao opći ukus, kako su se mijenjali trendovi, tako su se i EW&F odlučili promjeniti. Negdje 1981. su prihvatili digitalizaciju i promijenili svoj zvuk. Fanovi su ostali, ali nisu dolazili novi. Jer, njihove nove snimke su zvučale vrlo slično starima – ali zbog tzv. "digitalnog perioda" bile su hladnije. Kompjuteri su zamjenili žive duhače, ritam mašine udaraljkaše i koliko god su nastojali biti i dalje bogati u aranžmanima, kao da je nestalo magije iz "analognog" perioda. No, ako se neke snimke poslušaju s današnjom distancom, može se zaključiti kako smo svi bili možda prerazmaženi i da i iz tog perioda ima fantastičnih snimaka. Problem takvih velikih bandova je njihova velika prošlost. Jedan od samo primjera je stvar "Super Hero". Za Earth Wind & Fire ju je ekskluzivno napisao Prince. Snimljena je u njegovom Paisley Studiju 1993 i nalazi se kao 12. po redu na albumu "Millennium". Gotovo kao neki višak. Bonus albuma. A u njoj se čuje sve. I Prince i EW&F.

Posljednja, tzv. neo faza grupe traje i dalje. Band nastupa (pa je tako još jednom došao u Zagreb prije nekoliko godina, odsvirati besplatan koncert na Trgu Bana Jelačića u sklopu zabave za sljemensku ski utrku), a ove godine putuju širom svijeta obilježavajući 50 godina karijere. Snimke su žive i dalje. Ne žive samo na nostalgičnim tulumima tipa "Studio 54". Možda još više na šmekerskim podijima gdje se cijene živi muzičari i složeni, ali prijemljivi ritmovi i aranžmani.

Phillip Bailey i dalje radi izvanredne, progresivne jazz albume. A takvi ljudi su nekoć radili i (u glazbenom, zanatskom smislu) najbolju pop muziku svih vremena postavši brojnima svijetli uzor u građenju njihovih karijera. U tom smislu su zanimljiva dva albuma. Jedan sadrži cover verzije grupe od drugih genijalnih glazbenika. (Chaka Khan, Angie Stone, Dwelle, Kirk Franklin itd…)

A drugi je "Wonderland", kompilacija raznih snimaka koje su inspirirane zvukom, produkcijom i pristupom glazbi Earth Wind & Fire. Na albumu je čak 20 snimaka isto toliko izvođača koji su se barem jednom u nekoj fazi karijere poslužili zvukom ove grupe. Tu su i velikani poput Gene Harrisa, Dee Dee Bridgewater, Chake Khan, Paulinha da Coste, Flore Purim, ali i brojne disco grupe poput Tavares, The Emotions ili primjerice Sylvie St. James.

Bolji dokaz veličine banda nije potreban.

Za daljnje čitanje preporučamo i prethodne kolumne Ozrena Kanceljaka:
Breakout: Marcus Miller
Breakout: Bahama Soul Club