Search Menu
Home Novosti Menu
Blog

Breakout: Noć kad su palili disco vinile

Nova kolumna našeg Ozrena govori o događaju na kojem su rasizam i negativizam doveli do početka kraja zlatnog disco razdoblja

  • Ozren Kanceljak I Foto: Promo
  • 27 August 2019

50 je godina od originalnog Woodstock festivala. Brojni su projekti koji nastoje potaknuti sjećanja, rasprave o doista golemom utjecaju tog blatnjavog vikenda u gotovo sve kasnije aspekte rock glazbe kao i društava u cjelini. Pri tom ne mislim samo na glazbene karijere koje su potom eksplodirale (Janis Joplin, The Who, Grateful Dead, Santana, Ten Years After, The Band, Johnny Winter, Crosby, Stills, Nash & Young, Jimi Hendrix…).

Više imam na umu društveni utjecaj hipi pokreta čiji je ovaj festival najjači pozitivni simbol (festival je zapravo bio kaos, ali je iznjedrio neke revolucionarne poruke i vrijednosti u tadašnjem američkom (i ne samo američkom) društvu).

Ako razgovaramo o društvu liberalne demokracije koje poznajemo s kraja 20. stoljeća, veliki broj vrijednosti je doista usađen slijedom utjecaja onoga što danas nazivamo hipi pokretom. Neki to nazivaju čak i kulturom. Vrijednosti koje su zagovarali ticale su se građanskih sloboda, rasne jednakosti, proturatnog pokreta - nikako ne treba zaboraviti komplicirana pitanja vezana uz rodoljublje/patriotizam i sudjelovanje u vijetnamskom ratu - zatim pitanje konzumacije droga, seksualnih sloboda itd. U tom je kontekstu zanimljva i negativna izjava, komentar pa i stav kojega je izrekao Malcolm McLaren, dok je bio menadžer grupe Sex Pistols kad su permanentno odbijali dati intervju za magazin The Rolling Stone: "Ovaj band vas mrzi. Mrzi vašu kulturu. Zašto to vi letargični, smušeni hipici ne možete razumjeti? Trebalo bi vas zgaziti." ("This is a Call" – Paul Branningan, str. 27)

I punk je doista išao puno više protiv hipija nego za… Ili, riječima što je Johnnyja Rottena: "We were not into music. We were into chaos!"

I tu dolazimo do paradigme razvoja bjelačke pop kulture (koliko god se jedni i drugi trudili objasniti da niti hipi pokret pa niti punk nisu dio već suprotnost pop kulturi – pop industrija se pokazala ipak postojanom i jakom i oba pokreta je inkorporirala u svoje poslovne procese). Naime, novi stilovi rock glazbe su se uvijek u povijesti gradili na sukobu, negaciji, poništavanju neposredne prošlosti. Hipi pokret je to radio sa zabavno glazbenom kulturom svojih roditelja, ali su tek djelomično priznavali rock&roll korijene, no nisu ih štovali da bi ih pozvali, recimo, na Woodstock. A punk je otvoreno nihilistički pobijao sve što je bilo prije. I elektroničari – techno izvođači su često izvikivali – Rock is Dead… i pod tom porukom okupljali svoje sljedbenike.

I tu smo došli do crne točke, mrlje koju mnogi danas prešućuju i ne rade slavlje obljetnice događaja koji je baš iznjedrila jedna struja interpretacije rock kulture čiji je spomenik Woodstock. Bez obzira što su na Woodstocku svirali i Sly and the Family Stone ili Blood Sweat and Tears…

Naime, deset godina nakon Woodstocka, točno 12 srpnja 1979. je radijski urednik Steve Dahl pozvao na masovno paljenje disco ploča u poluvremenu utakmice White Socksa iz Chicaga. Klupski čelnici nisu imali nikakav stav prema glazbi, ali su mislili da će time povećati posjetu svojoj utakmici. Očekivali su da će umjesto uobičajenih 15.000 gledatelja, doći njih dvadesetak. No, došlo je preko 50.000 ljudi koje su donijeli ploče na lomaču!!!

Kako je to uopće počelo?

Mala je iskra potrebna za potpaliti rasizam. Negativizam. Isključivost je uvijek plodno tlo za dalekosežne negativne posljedice.

Razlog je banalan. Steve Dahl je dugo godina bio radijski urednik koji je puštao ono što se danas naziva classic rock. Bio je "ime" u Chicagu i imao je svoju stalnu publiku. No, radio je stalno, malo po malo, gubio na slušanosti i vlasnici radio stanice su te 1979. odlučili da će promijeniti glazbeni profil svoje postaje. Odlučili su postati "disco" radio.

Disco glazba je 1979. bila apsolutno najkomercijalniji žanr u glazbenoj industriji. Naravno, postojali su veliki rock izvođači, ali je kao žanr carevao disco, posebno na top listama singlova. To je bilo već dvije godine nakon što je snimljena "Groznica subotnje večeri", film kojim je disco glazba iz undergrounda neprikosnoveno zauzela vrh mainstreama i u prodaji ploča.

I dogodio se suludi obrat vrijednosti - classic rock je odjednom postao čuvatelj konzervativnih "macho" i "američkih" vrijednosti, a disco je bio taj koji je promovirao (u percepciji) ponajprije prava homoseksualaca, seksualne slobode te je, kao odgovor na duboke društvene (često nerješive) probleme, nudio eskapizam. Baš kao u filmu, mladi neobrazovani pripadnici društveno marginalnih skupina su odlaskom u disco mogli postati "netko".

Rock je izgubio svoj monopol na društvenu kritiku. Nova generacija klinaca (naravno ne svi, ali velikim dijelom) je upražnjavala novu formu zabave kao odgovor na dnevne društvene, pa i obiteljske i naslijeđene probleme. Stvarali su svoju kulturu.

I Steve Dahl je, bijesan što je nakon puno godina dobio otkaz, za to okrivio cijeli disco pokret. Svakako, nije bio jedini koji je bio ljut i ta je ljutnja urodila plodom: u suradnji s baseball klubom, pozvao je, preko svih dostupnih medija, ljude da u poluvremenu utakmice na Comiskey Parku, 12. srpnja 1979. donesu disco ploče do kojih mogu doći i da naprave lomaču.

Kako se dan približavao, nervoza je sve više rasla, pa je čak i Bill Veeck, vlasnik kluba, napustio bolnicu u kojoj je bio na liječenju da bi osobno nadzirao sigurnosni problem budući da je odjednom paljenje ploča postalo važnije od utamice. Preko 20.000 ljudi nije ni moglo ući na stadio čiji je kapacitet bio 30.000. Službeno je prijavljeno 47.795 ljudi na stadionu. Ljudi su imali mogućnost ostavljati ploče u velikim kutijama na ulazu, ali kako su kutije ubrzo bile prekrcane, ljudi su ploče nosili na svoja sjedala.

Tijekom utakmice ljudi su dizali transparente "Disco Sucks" i kao da su zaboravili na sport. Očevici se sjećaju da se na stadionu osjećao tako snažan mirih marihuane da je cijeli događaj izgledao kao Woodstock za ljude koji na njemu nisu bili.

Kad su novinari istraživali koje su ploče ljudi donosili za paljenje na lomači, shvatili su da je tu bilo najmanje "pravih" disco ploča, a puno više ploča onih tamnoputih izvođača. To je postala prikrivena homofobna i rasistička svetkovina.

U poluvremenu, Dahl se preko razglasa obratio publici i rekao: "Ovo je službeno najveće anti-disco okupljanje. Skupit ćemo sve disco ploče koje ste donijeli i sve ih zajedno dignuti u zrak".

Dahl je doista spremio eksploziv i priredio eksploziju da su se komadići tisuća vinila prosuli travom i uništili teren.

No, tad je počeo kaos. Prvo je između pet i sedam tisuća ljudi utrčalo na teren probivši sigurnosne barijere. Igrači su se povukli na sigurno. Ljudi su izvadili oznake na terenu i uništili markacije, te pokrali sportsku opremu napravivši od njih memorabilije.

Ukratko, nastao je kaos.

Danas, 40 godina nakon toga, za razliku od Woodstocka, nema, barem službene, nostalgije. Osim u samom White Sox klubu koji su za godišnjicu dijelili spomen majice na taj događaj, posve zanemarujući kontekst. Pa i posljedice.

Naime, disco je doista pretrpio veliki udarac. U dokumentarcu posvećenom njegovoj karijeri, Nile Rodgers je rekao kako je tada izašlo na vidjelo da disco, sa svim što predstavlja, ima i veliku opoziciju. "Ovo je Amerika. Mjesto gdje su rođeni jazz i rock a ljude je sada strah i izreći riječ disco.", rekao je. Brojni poslovi su počeli propadati. Bio je to, na neki način, početak kraja zlatnog disco razdoblja.

Ali, ono što je još paradoksalnije, classic rock se nije vratio na velika vrata niti na top liste, pa nije ponovno postao ni dominatan radijski format. Rock kultura je iznjedrila još veće mrzitelje svega ranije a industrija je samo dočekala novi kulturološli pokret da ga iskoristi i komercijalizira. Iza ugla je vrebao hip hop, današnji car komercijalne glazbene industrije.

Punk je bio taj koji je uništio dominantnu poziciju klasičnog rocka. Trajao je kratko, ali efikasno.

A muzika?

Muzika je ostala. Traje i dalje. Pa i Clash je napravio nekoliko funk – disco stvari.

Ali mržnja, isključivost, bilo kakvo puštanje negativizma ne donosi ništa dobroga. Nikada nije. Niti će.

Za daljnje čitanje preporučamo i prethodne kolumne Ozrena Kanceljaka:
Breakout: Cool Million
Breakout: Boogaloo
Breakout: George Duke

Next Page
Loading...
Loading...