Search Menu
Home Novosti Menu
Blog

Breakout: George Duke

Prošlo je točno šest godina otkako nas je napustio ovaj vrhunski glazbenik, pa se Kanceljak prisjeća njegovog glazbenog puta kao i velike umjetničke ostavštine

  • Ozren Kanceljak I Foto: Promo
  • 6 August 2019

Prošlo je točno šest godina otkako je svijet napustio George Duke, polivalentan glazbenik sa životopisom koji bi mogao, bez problema, napuniti barem tri odvojene, bogate i vrlo ugledne karijere. George Duke je umro 5. kolovoza 2013. u svojoj 77. godini, svega nekoliko mjeseci nakon svoje supruge. Bio je fantastičan klavijaturist ali je svirao i trombon, flautu i saksofon te bas gitaru. Bio je kompozitor, glazbeni producent, umjetnički direktor brojnih manifestacija, nagrada, događaja, tv serija i filmova. I ono što svi njegovi suvremenici ističu – bio je jedna od najtoplijih osoba na glazbenoj sceni.

Početak njegove karijere je toliko bizaran da je zapravo na neki način i nagovijestio što će kasnije postati u životu. Rođen je u San Rafaelu, u Kaliforniji i, prema riječima njegove majke, za klavirom je poludio kad ga je sa šest godina odvela na koncert Dukea Ellingtona. Sa sedam je već počeo učiti klavir svirajući u svojoj baptističkoj crkvi.

George Duke završio je Akademiju 1967. godine, a studirao je trombon i kompoziciju, a učio je i kontrabas.

(Al Jarreau)

Sa svojim prijateljem Al Jarreauom je, još dok su bili mladići, osnovao bend koji je postao kućna postava u klubu Half Note u San Franciscu. Na taj su način imali prilike svirati s velikanima poput Dextera Gordona, Sonnyja Rollinsa ili Lette Mbule.

No, jedne je večeri čuo mladog francuskog violinista Jean-Luc Pontyja kako gostuje i saznao je da je došao snimiti svoj album. Napisao je pismo njegovom menadžeru i poslao svoju snimku uz napomenu: “Ne postoji drugi klavirist osim mene koji može svirati s Pontyjem”.

Angažiran je, a nakon uspjeha njihovog zajedničkog projekta, počele su se događati nevjerojatne stvari. Na jedan koncert su ih došli čuti, istovremeno, Quincy Jones, Cannonbal Adderly i Frank Zappa.

Duke je potom dobio ponudu da pristupi i Zappinom bandu Mothers of Invention kao i bendu Cannonbal Adderlya.

I što je najbolje, prihvatio je obje ponude.

Tako je i svoj prvi posjet Zagrebu imao kao član grupe Franka Zappe, ali je gotovo paralelno svirao i be bop sa Cannonball Adderleyom.

Znajući samo taj početak karijere, ne mora ništa čuditi kako mu se životopis razvijao.

Glazbeni producent

Moram priznat da me je osobno iznenadilo da je apsolutno najveći dio službene biografije na njegovoj stranici posvećen njegovim suradnjama na tuđim projektima. Evidentno je taj aspekt karijere, u profesionalnom smislu, dio na koji su Duke, kao i njegovi nasljednici najponosniji. I doista je ta niska je nevjerojatna. Proteže se od ranih produkcija i radova s jazz izvođačima poput Raoula de Souze ili Dee Dee Bridgewater, preko ulaska u pop vode s grupom A Taste Of Honey koji su prije njega imali golemi disco hit “Boogie Oogie Ogie” a njega su izabrali za producenta da im nove snimke napravi ponešto ‘sofisticiranijima’. I ta je suradnja urodila još jednim prvim mjestom svih top lista singlova, koji je za George Duke bio ulazak na velika vrata u veliki posao. O tome i sam priča u ovome intervjuu:

I baš kako je i sam rekao, nakon toga su uslijedili telefonski pozivi. Pop karijera George Dukea je eksplodirala. Počela je niska suradnji, nizanje hitova na vrhovima top lista te promaknuće u jednog od najpoželjnijih producenata. I to su sve bili vrhunski pjevači ili grupe: Dianne Reeves, The Pointer Sisters, 101 North, Najee, Jeffrey Osborne, Take 6, Howard Hewett, Chante Moore, Everette Harp, Rachelle Ferrell, Gladys Knight, Keith Washington, Johnny Gill, Anita Baker…

Višestruki je dobitnik Grammy nagrada i to u kategorijama od pop glazbe, vokalnog jazza pa sve do instrumentalnog jazza, jer je jedan od ko-koproducenata i kompozitora na albumu Milesa Davisa “Tutu”, te albuma koji je uslijedio “Amandla” za što je dobio nominaciju za Grammy.

Solo karijera

Taj aspekt je za moj osobni ukus i preferencije najvažniji i osobno ću ga zauvijek pamtiti po njegovim fantastičnim albumima. Snimio ih je preko trideset i to različitih stilova, ali se ipak od početka osamdesetih godina, kada je napravio “A Brazilian Love Affair” pa sve do posljednjeg, koji je posvetio svojoj preminuloj supruzi, “DreamWeaver” (2013.) njegov stilski izričaj kretao u širokim okvirima fussiona s posebnim naglaskom na brazilsku i funk glazbu.

No, valja napomenuti kako je i u solo karijeri napravio nekoliko izvanredno uspješnih ‘old school’ funk/disco i soul hitova koji su osvajali i visoka mjesta top lista. Jedan od takvih je sigurno i naslovna stvar albuma “Reach for It” iz 1977.

Ili pak mega uspješni singl “Dukey Stick” iz 1978.

Sa svojim dugogodišnjim prijateljem, basistom Stanleyom Clarkeom je snimio tri zajednička albuma na kojima su se poigravali u (za njih) jednostavnim formama pa su osvojili i prvo mjesto Billboarda za laganicu “Sweet Baby” ali su napravili i nekoliko covera (od Parliament / Funkadelica do starog hita grupe Kingsmen “Louie Louie” originalno objavljeno još 1963.)

Radio je s nekoliko najjačih izdavačkih kuća, da bi 2002. pokrenuo vlastitu etiketu za koju je napravio, prema mnogima, i svoja najbolja djela. I ako bih trebao izdvojiti jedan album kao najbolji, najdublji i najsadržaniji, nakon velike muke i prebiranja – onda bi to bio “Face the Music” s kojim je započeo i vlastito izdavaštvo. Cijeli album je na neki način posveta svim njegovim izvorima, duhovnim i glazbenim ishodištima i oda optimizmu koji nosi glazba.

Glazbeni direktor

Ovdje se može samo navesti da je radio nekoliko predsjedničkih inauguracijskih proslava, bio je direktor najvećeg festivala gitarista na kojemu su sudjelovali George Benson, Larry Coryell, Paco de Lucia, John McLaughlin, Stanley Clarke itd. Radio je specijale za Soul Train Music Awards (devet godina), Sunday Night Show NBCa, pisao glazbu za brojne tv serije i filmove…

Kao što rekoh, njegov život bi mogao ispuniti barem tri. Ali ako išta, preporujučem zaranjanje u njegove solo albume. Lako moguće da je to njegova najvrijednija ostavština.

Za daljnje čitanje preporučamo i prethodne kolumne Ozrena Kanceljaka:
Breakout: Bootsy Collins
Breakout: Earth, Wind & Fire
Breakout: Marcus Miller

Next Page
Loading...
Loading...