Iboga – ogroman antiadiktivni potencijal pigmejskog sakramenta

Ibogain je psihoaktivna supstanca koju nalazimo u biljkama obitelji Apocynaceae kao što su Tabernanthe iboga, Voacanga africana i Tabernaemontana undulata. Iako je danas najpoznatiji kao sredstvo za skidanje s ovisnosti, nekoć ga se koristilo kao medij prijelaza u zrelu dob u pojedinim afričkim tradicijama. Posjeduje i snažne disocijativne elemente, a zabilježeni su i smrtni slučajevi tijekom korištenja (njih 19), najčešće zbog srčanih udara. No pitanje je koliko za je sve zaslužan ibogain, a koliko loša administracija ili predoziranje. Koronaridin, ibogamin, voakangin i tabernatin kao dodatni alkaloidi u sinergiji utječu na administraciju kokaina i morfina u mozgu čime tehnički resetiraju ovisničke mehanizme korisnika.

Medijske objave i kliničke studije idu upravo u tom smjeru skidanja s teških narkotika pa su i polulegalne klinike otvarane diljem svijeta - od Meksika, Kanade, Nizozemske, Kostarike Južnoafričke Republike i Novog Zelanda do ranijih slučajeva Češke i Slovenije. Stručnjaci navode potencijalnu opasnost koja u jednom od tristo slučajeva rezultira tragedijom. Problem je što se supstanca u tim centrima ne koristi ni na znanstveno najsigurniji način ni kao dio ceremonije već kroz proces najpraktičniji za optimalnu administraciju. Ibogain je relativno davno osvanuo u medijima, točnije u Rolling Stone magazinu kada ga je kultni gonzo novinar Hunter S. Thompson 1972. iskoristio u satiričnom članku o predsjedničkom kandidatu Demokrata Edmundu Muskieju koji je zaigrao ulogu 'ovisnika o ibogainu'. Smatra se da su takvi navodi do te mjere štetno djelovali da je izgubio kandidaturu, a i sam Thompson bio je iznenađen reakcijom javnosti i vjerovanjem u sve što novine pišu. Iako nema arheoloških dokaza o drevnoj uporabi iboge prvi dokazi o korištenju dolaze od Pigmeja stacioniranih na području središnje Afrike. Njihova tradicija proslijeđena je i Bwiti plemenu na području današnjeg Gabona. Na samom prijelazu u 20. stoljeće u Francusku je donose pustolovi i licenciraju kao Lambaren, brend koji je na policama iznenađujuće označivan kao stimulans i pomoć u sportskim performansama. Tek je 1962. Howard Lotsof uočio potencijal u borbi protiv ovisnosti, no zanimljivo - prvi spomen testiranja u SAD-u dolazi iz tajnih dokumenata CIA-e desetljeće ranije. Danas je poznata tradicionalna uporaba i na području Kameruna i Republike Kongo gdje se korijen prvi puta u velikim količinama zvače na ritualu inicijacije u odraslo doba i prvog lova da bi se nakon toga mikrodoziralo tijekom plemenskih svećanosti. Kako postoji ogroman otpor katoličkih misionara prema ovakvim ceremonijama, mnogi su predsjednici i diktatori oštro zabranjivali kultivaciju ibogainskih kultura. Početkom 21. stoljeća Gabon proglašava Tabernanthe ibogu 'nacionalnim blagom'. Ovo manje drvo raste do 10 m visine, odlikuju ga manji zeleni listovi, bijelo i ružičasto cvijeće, te ovalan narančasti plod. Ibogain se nalazi u žućkastom korijenu gorkog okusa. Voacanga africana manje je visine i raste do 6 m, nijanse zelene boje jačaju što je dalje od zemlje, sitni cvijet je bijele boje, a plod žute. Stabljika i sjeme sadrže voakangin, polusintetski prekursor ibogaina, koji se u kombinaciji s vobtuzinom, amatainom, akuamidinom, tabersoninom i koronaridinom koriste kao dio ceremonijalne psihodelije plemena na području današnje Gane. Tabernaemontana undulata poznatija kao Becchete biljka je iz obitelji mlječika i raste u Amazoni, te se koristi u tradiciji plemena Matis u pograničnom području Perua i Brazila unutar regije rijeke Yaquerana.

Pročitajte i ovo: Ketamin - mala enciklopedija moćnog halucinogena

Sam ibogain je pak izoliran već 1901. od strane znanstvenih timova Dybowski-Landrin, odnosno Haller-Heckel. FDA ibogain klasificira u prvu najopasniju skupinu narkotika 's visokim adiktivnim i zdravstvenim opasnostima bez medicinskog potencijala', a Međunarodni olimpijski odbor zabranjuje je kao potencijalni doping. Unatoč antiadiktivnim svojstvima koja se sve češće navode kao zbilja nakon Lotsofovih svjedočanstava i ugovora oko preliminarnih kliničkih testiranja u Nizozemskoj. Tek je tim Miše Džoljića 1988. u studiji otkrio elemente povlačenja opioidne ovisnosti kod miševa dok je kasnije isto potvrđeno i za kokain, te alkohol. Upravo je nesrazmjer praktičnih rezultata i teorije doveo do brojnih amaterskih pokušaja tretmana ovisnosti ibogainom, a ozbiljniji pokušaji dolaze s Kostarike gdje Eric Taub i Lex Kogan eksperimentiraju sa standardizacijom terapije. Sličnu ideju proveo je i Carl Waltenburg koji je 44 kg ekstrakta iboge uveo u dansku Christianiju gdje je u tom skvoterskom raju godinama liječio heroinske ovisnike van dohvata pravosudnih organa. Znanstvene studije (Alper, 1999. // Mash, 2000.) upućuju na doziranje i konkretnu opasnost - što je veća doza, ibogain je konkretniji u liječenju heroinske ovisnosti, no isto tako ostaje zabilježeno da je osoba s najvećom dosegnutom dozom i tragično preminula. Zabilježena su i istraživanja vezana uz tretman kronične boli, kao i psihoterapeutski potencijal kojeg je pokojni Claudio Naranjo opisao u knjizi 'The Healing Journey'. Pop kultura je prilično sklona ibogi. Deseci dokumentaraca koji tematiziraju antiadiktivna svojstva dodatno su upriličena popularnim novinskim člancima, a ni brojne serije ne zaostaju u spominjanju iboge - od 'Dosje X' i ''CSI' serijala do 'Nikite', 'Zakona i reda' do 'Domovine'. S obzirom na kontekst konzumacije, ne čudi to što brojni voditelji iboga sesija odbijaju dati supstancu nekome tko nije ovisnik, a posljedično nema ni previše voljnih za dijeljenje iskustva. Nakon konzumacije potrebno je neko vrijeme i apstinirati od ostalih supstanci zbog 'reseta' receptora pa i to otežava širu primjenu biljke što je vjerojatno i dobra stvar, naročito zbog opasnosti samog procesa.

Pročitajte i ovo: Psy festivali i psihodelično iskustvo