Kronike plesnog podija: Rip Offs

U jednoj pričici, prije nešto više od godinu dana, mogli ste se upoznati s likom i djelom stanovitog Toma Moultona , pripadnikom prve generacije njujorških clubbera s početka 70-ih i likom kojeg glazbena povijest bilježi kao izumitelja remiksa, kao glazbene forme. Moulton doista stoji iza prvih remikseva koji su '74./'75. završili na pločama, a 20-ak godina kasnije, njegova je ideja postala neizostavni faktor plesne elektroničke glazbe. Osim toga, sve do početka novog milenija, remiksevi su bili kategorija u kojoj su uvjerljivo dominirali upravo njujorški producenti, a oni su pak svoja djela testirali ekskluzivno u klubovima na Manhattanu...

''Svi putevi vode u Rim'' danas je samo fraza, no nekoć je značila činjenično stanje civilizacije – svi putevi doista i jesu vodili u Rim. Ako povučemo paralelu sa stanjem na house sceni, 90-ih godina 20.st., mogli bismo reći kako su ''svi remiksevi stizali iz New Yorka'', a ekipa koja je, u to vrijeme, za to bila zaslužna, imala je svoju krilaticu: ''Chicago je stvorio house, New York ga je remiksirao.'' Svi DJ-i koji su, tih godina kupovali house ploče, iako tad toga nisu bili svjesni, mogu potvrditi kako su Njujorčani doista bili kraljevi remikseva: Todd Terry, Louie Vega, Kenny Dope, Junior Vasquez, Francois Kevorkian, Tony Humphries ili David Morales i danas su na vrhu ljestvice producenata s najvećim brojem remikseva. No prije svih navedenih imena (i još bar toliko nenavedenih), jedan njihov sugrađanin zaslužuje posebno mjesto u ovoj priči. U samom procesu evolucije remikseva i njihovom putu, od njujorškog radijskog etera i manhattanskih klubova, do osvajanja globalnog DJ tržišta, možda jedino ime Toma Moultona ima značajniju ulogu od Shepa Pettibonea (na naslovnoj fotografiji).

Da ne bi bilo zabune, remiks kao kategoriju teško možemo svrstati pod domenu 'Rip offsa', budući da neautorizirani remiksevi ulaze u klasu bootlega. Ipak, početkom 80-ih, u eteru nekih radijskih postaja na području NYC, iznimno popularne postale su verzije iz tzv. sive zone koje su, 10-ak godina kasnije, New Yorku priskrbile i status glavnog svjetskog generatora remikseva. Ono što su tadašnji radijski DJ-i u NYC puštali, zvalo se mastermiks ili megamiks, a kreirao se posebno za radijske emisije. Postupak se vršio pomoću reel-to-reel snimača trake, a zahtjevao je posebnu vještinu – dobro uho te mirnu i preciznu ruku. U suštini se radilo o presnimavanju određenih dijelova originala, rezanju trake i ubacivanju i ljepljenju snimljenih dijelova. Izrezana i polijepljena traka se potom snimala na novu traku koja je bila spremna za eter. Budući da su radijske postaje bile u legalnom posjedu originalnih snimki, DJ-i su imali pristup materijalu, iako nisu imali suglasnost autora i izdavača za stvaranje novih snimaka ovom tehnikom. Inače, danas se čitav ovaj postupak obavlja s nekoliko klikova u bilo kojem softveru.

Pettibone je postao majstor ovog zanata, a na njegovim radijskim mastermiksevima odrastala je čitava generacija slavnih gradskih producenata kojima će upravo remiksevi postati zaštitni znak. A samog Pettibone nadahnuo je jedan, manje poznati DJ iz Queensa, Ted Currier koji je, 70-ih , na ovaj način editirao disco hitove na postaji WKTU 92.3. S vremenom je Pettibone u svoje mastermikseve počeo dodavati efekte pa i nove loopove, što mu je donijelo i konkretne ponude za produkciju i remikseve. Do sredine 90-ih, u svom je portfoliju skupio preko 300 remikseva i 20-ak produciranih albuma. Najuspješnija je svakako bila njegova suradnja s Madonnom, za koju potpisuje neke od njenih najvećih hitova: ''Vogue'',''Get Into The Groove'', ''Like A Prayer'', ''Express Yourself'' i dr. Nakon '95., Pettibone se ''na mala vrata'' povukao s glazbene scene i otvorio hotel i klub u gradiću Asbury Park, u New Jerseyu...

Iako karijera Shepa Pettibonea, 90-ih nije imala previše veze s novom DJ scenom u NYC, generacija koja je odrastala na njegovim radijskim mastermiksevima, dominirala je scenom i odigrala ključnu ulogu u razvoju house glazbe i njenom izvozu iz SAD-a u ostale dijelove svijeta. Predvodnik te generacije svakako je Todd Terry, koji, doduše, 80-ih nije bio među onima koji su sklapali radijske mastermikseve, ali se upravo tom tehnikom poslužio pri kreiranju svoje prve ploče u karijeri. Riječ je o singlu ''Party People'' iz 1987. kojeg je potpisao kao Royal House, inače njegov bend sve do 1990. Možda danas zvuči banalno, ali Terry je, u početku remiksirao i editirao Chicago house ploče koje bi prethodno kupio u trgovini. U to vrijeme nije obraćao pažnju na to čije sampleove koristi, nego je provodio noći semplirajući i snimajući svoje verzije ploča pomoću reel-to-reel snimača. Stvari su postale ozbiljnije, kad je svoje snimke počeo dijeliti prijateljima, putem kojih su svoj put našle i do lokalnih DJ-a. Do 1990., više desetaka Terryjevih edita završilo je i na vinilu i objavljeno na etiketi Idlers. Iako Terry danas otvoreno priča o svojim kućnim metodama editiranja i remiksiranja, čije je sve sampleove koristio u ovoj fazi, nije nikad otkriveno. Priznao je tek da se, svojedobno, ispričao Marshallu Jeffersonu i Kevinu Saundersonu zbog neovlaštenog sempliranja. Ono što je sigurno jest da je, nakon njegovog remiksa za ''I'll house you'' Jungle Brothersa '88., potražnja za remiksevima porasla i nekako putem izašla iz okvira piratske upotrebe sampleova...

Todd Terry je, u više navrata, izjavljivao, kako su posljedice pretvaranja remikseva u biznis, za njega bile fatalne. Iako je to često bio posao od kojeg su profitirali i autori i remikseri, u glazbenom pogledu izgubili su svoju draž. Odjednom je trebalo zadovoljiti više strana, uključujući i klupske standarde. Klubovi u NYC postali su ekskluzivna platforma za testiranje remikseva na plesnom podiju. Poznato je kako su, 90-ih, hiperproduktivni producenti, u nekoliko sati, bili u stanju napraviti remiks, masterirati snimku i žurno je nosili nekom DJ-u u klub, koji bi stvar odmah isprobao iste noći . Ako s nekim segmentom nisu bili zadovoljni, vraćali bi se odmah u studio i ispravljali greške. Na ovaj su način, između ostalih funkcionirali i Terry te MAW, David Morales, Kurtis Mantronik ili Junior Vasquez koji je bio u laganoj prednosti kao rezident DJ Sound Factoryja. U tu klupsku mrežu bili su uključeni i ostali najznačajniji klubovi noćne žile kucavice na Manhattanu poput Tunnela, Limelighta ili Roxyja, ali i čitav niz manjih klubova i barova . O intenzitetu i stupnju produktivnosti i danas, gotovo 30 godina kasnije, govori statistika. Među prvih 10 imena producenata s najviše remikseva i danas su šestorica Njujorčana: Terry, Morales, Riley, Vasquez, Knuckles i Pettibone koji zajedno potpisuju gotovo 1.500 remikseva, u posljednjih 40-ak godina...

Prethodnu epizodu Kronika plesnog podija, iz serijala 'Rip Offs' čitajte OVDJE.