Kronike plesnog podija: Zaboravljene legende

Unatoč tome što se njegovo ime provlačilo kroz više epizoda, u nekoliko serijala Kronika plesnog podija, zbog pomalo neobičnog tijeka glazbene karijere, lik i djelo Maurizija Damija aka Alexandera Robotnicka je svojevrsni conditio sine qua non upravo u rubrici zaboravljenih legendi. Dami je vjerojatno jedino glazbeno ime koji, za ovu kategoriju, konkurira dva puta. Njegov prvi comeback, početkom milenija, obilježio je tadašnji electro revival, kojem se priključio, nakon 15-akgodina provedenih na world music sceni. No i taj revival je prošao pa je i interes za Robotnicka splasnuo. No čini se kako bi mu se uskoro mogla pružiti prilika za još jedan comeback...

Robotnicka se danas često naziva 'ocem' ili 'kumom' italo disca, ali prije svega valja razjasniti stoji li uopće ta tvrdnja. Pa zapravo i da i ne... Ono što je sigurno jest da tu titulu nije ponio u prvoj fazi svoje karijere, od 1983. do 1987., kao što, tad, nije bio svjestan da će njegove ploče iz tog perioda doživjeti kultni status, kakvih 20-ak godina kasnije. Sigurno je i to da je i prije njegove pojave, u Italiji izlazila glazba koju danas svrstavamo među klasike italo disca, iako sam naziv nije postojao do '83. Primjerice, prvi album grupe Kano objavljen je 1980., a kultne ploče na Robotnickovoj razini, kao ''Robot is systematic'' ili ''Space Operator'' nastale su '82. Kad uzmemo u obzir da su mnogi talijanski producenti iz tog doba kao svoje glavnu glazbenu referncu isticali album Giorgia Morodera "From here to eternity" iz 1977., pitanje je na temelju čega je Robotnicku dodijeljena prestižna titula začetnika italo disca. Uostalom, na tome se i temeljio njegov prvi comeback, početkom milenija. Vremenski slijed tog povratka na scenu, nedavno je opisan u epizodi o Hackeru, a činjenica je kako comeback ''Alexandera Robotnicka, začetnika italo disca'' zvuči, kud i kamo bolje, od comebacka ''Alexandera Robotnicka, world music artista koji je, prije 20 godina, imao par super ploča'' . No taj marketinški potez ipak nije bio neutemeljen, jer Robotnicka, unatoč svemu, doista možemo smatrati ključnom figurom italo disco zvuka, samo ne na najočitiji način. Poanta je upravo u zvuku... Jer, ako je početkom 80-ih, u italo disco kuloarima bilo cool za izjaviti da se Roland Juno 60, Yamaha DX7, ARP Odyssey ili Roland TR 808 svira po uzoru na Morodera, većina bi izostavila dio o tome kako nisu imali pojma što s tim instrumentima treba učiniti kako bi se dobio željeni zvuk. Pokazao im je to Robotnick svojom prvom pločom ''Problèmes D’Amour'', za koju i danas tvrdi da nema nikakve veze s italo discom. I doista, riječ je romantičnoj new wave/post punk pjesmici, otpjevanoj na, pomalo komičnom francuskom. Ali uz sve to idu i te neobične, elektroničke bass linije i sekvence koje će postati temelj za stotine italo disco ploča, nastalih tijekom 80-ih godina. Sve Robotnickove ploče, uključujući i album ''Ce N'est Q'un Début'' iz '84., producirane su u firentinskom Studiju Emme, pod patronatom braće Bigazzi i njihove izdavačke kuće Materiali Sonori . Zanimljivo je da su se svi navedeni, baš poput samog Robotnicka, vrlo rano ogradili od italo disco scene. Studio Emme, kao kolijevka tog zvuka, do kraja 80-ih pa i kasnije, gotovo uopće nije producirao sličnu glazbu, a Materiali Sonori nastavio je objavljivati jazz, world music, ambijentalnu glazbu i inozemne avangardne bendove poput Tuxedomoona...

Maurizio Dami se, nakon '87. odriče pseudonima Alexander Robotnick, odlazi po prvi put u Indiju i počinje otkrivati world music, posebice orijentalnu glazbu kojoj će se potpuno posvetiti narednih 10-ak godina. Ono što mu je, u početku, bilo potaknuto nekom averzijom prema zbivanjima na talijanskoj sceni plesne glazbe kojima je kumovao, pretvorilo se u glavno glazbeno područje interesa. A kad su, početkom 90-ih, uslijed novih trendova, svi zaboravili na italo disco, činilo se kako je i Robotnick pospremljen u istu ladicu. Maurizio Dami je živio na relaciji Indije i Italije, producirao i svirao u nekoliko kolektiva. Masala, The Third Planet i Govinda , neki su od naziva tih glazbenih projekata i skupina iz 90-ih. Elektronici se polako počinje vraćati kroz projekt Alkemya i istoimeni album iz '98., fuziji world musica i elektroničke/ambijentalne glazbe. Godinu dana kasnije Damiju stiže upit iz realtivno nepoznate njemačke etikete Riot Music za re-izdanjem glazbe Alexandera Robotnicka, što dovodi do uvoda u njegov comeback, na mala vrata, EP-em ''Les Grands Voyages De L'Amour'' i singlom ''Uh-uh''. Unatoč tome što su oba izdanja za Riot Music prošla relativno nezapaženo, Dami, kojem se suvremena plesna glazba očito dopala više od one koju je ostavio u 80-ima, odlučuje revitalizirati svoj alter ego. 2001. pokreće i vlastitu etiketu, Hot Elephant Music i objavljuje ''Oh no... Robotnick'', prvi samostalni album pod imenom Alexander Robotnick od 1984. Sve se to odvija u jeku electro revivala, tijekom kojeg se, u DJ setove vraćaju i neki klasici talijanske produkcije s početka 80-ih, poput Robotnickova ''Dance Boy Dance''. Konačno, The Hacker i Kiko objavljuju ''Les Grands Voyages De L'Amour'' na svojoj Hot Banani i smještaju Robotnicka u žižu electro revivala objavom povratka 'oca italo disca'. Pod francuskim Yellow Productionsom, 2003. izlazi i ''Dance Boy Dance'' u novom ruhu, kao i miksana kompilacija ''The Disco-Tech Of...'' , nakon koje Alexander Robotnick prestaje biti samo kultni autor, već započinje i vrlo uspješnu DJ karijeru...

Dami koji, dotad, zapravo i nije razmišljao o tome da ozbiljno nastupa kao DJ, narednih godina osvaja publiku diljem svijeta svojim jedinstvenim spojem live-acta, DJ seta, pjesme i plesa. Do kraja dekade objavljuje dvije kompilacije ''Rare Robotnick'' i dva albuma ''My La(te)st Album'' i ''The Analog Session'', u tandemu s Lapom Lombardijem (Ludus Pinsky). Nakon 2010. electro revival, na čijim je valovima dotad plovio, počinje gubiti na zanosu pa i Dami uzima kraću kreativnu pauzu. Ali ipak izdavački ostaje aktivan pa, u naredne dvije godine, izbacuje ''Robotnick Archives'' digitalna izdanja vlastitih, neobjavljenih stvari u čak osam dijelova. Za razliku od brojnih mlađih kolega koji su se, po zalazu electro trenda, priklonili nekoj aktualnijoj struji, Dami nije imao namjeru, preko noći, transformirati Robotnicka, prema potrebama tržišta. Robotnick se vratio i ostaje takav kakav jest pa se Dami, 2015. opet uhvatio produkcije, doduše uz ponešto eksperimentiranja s houseom, ali ne previše. Objavljuje još jedan digitalni serijal, ''Music for an imaginary club'' (vol. 1-9) te nekoliko ploča, u suradnji s mlađim producentima (Mattia Tuliozi, Guglielmo Bottin, itd.). Kroz posljednjih nekoliko samostalnih singlova, kao što su ''Undicidisco'' ili ''Corpo di Lavoro'' iz 2019., ipak je očita njegova tendencija ka electroidnijem italo zvuku, što bi mu se, naposlijetku, opet moglo isplatiti. Naime, neki najsvježiji glazbeni trendovi daju nam naslutiti mogućnost novog ciklusa povratka ovog sounda u rotaciju, doduše sigurno ne u volumenu otprije 20 godina... A ima li Alexander Robotnick snage za još jedan comeback? Apsolutno da.

Prošlotjednu epizodu iz serijala 'Zaboravljene Legende' pročitajte OVDJE.