Search Menu
Home Novosti Menu
Blog

Breakout: Art Neville

Kanceljak nam donosi priču o nedavno preminulom glazbeniku čije kompletno djelo ostaje utkano u zvuk New Orleansa kao i u cjelokupnu pop glazbu

  • Ozren Kanceljak I Foto: Promo
  • 30 July 2019

Samo nekoliko minuta nakon što je prošlog tjedna na ovom portalu objavljena kolumna posvećena Bootsyju Collinsu, na mobitel mi je stigla poruka New Orleans Jazz Heritage Festivala kako je uslijed dugotrajne bolesti, u 81. godini, svoju životnu bitku izgubio jedan od braće Neville. Art Neville nije bio samo osnivač The Neville Brothersa, već je ostavštinu ne samo New Orleansa, već cjelokupne Rhythm & Blues scene zadužio još i ranije, pokrenuvši i grupu The Meters.

Naravno da me ta vijest odmah asocirala na Bootsyja Collinsa, jer je njegov bas trajno upisan u nekim od najvećih "progresivnih" funk snimaka Parliament/Funkadelica kao i u nekim od najvećim snimkama Jamesa Browna. (No, za razliku od Collinsa, Art Neville, je uslijed teške bolesti, već nekoliko godina morao apstinirati od svojih klavijatura.) Ipak, snimke, izvedbe kao i utjecaj na sviranje klavijatura, te njegovo kompletno djelo ostaje utkano ne samo u zvuk New Orleansa već i cjelokupne pop glazbe.

(The Neville Brothers)

New Orleans je glazbeno nevjerojatan grad. Baš je tamo rođen jazz, originalna glazbena umjetnička forma nastala na američkom kontinentu. I to baš u tom gradu. Na Combo Squareu. A Louis Armstrong je personifikacija tog doba. Nije čudo da međunarodni aerodrom nosi njegovo ime i da vas u lobbyju zračne luke i dan danas dočekuje jazz band koji uživo svira New Orleans jazz.

Soul i funk New Orleansa, koji su se razvijali od kasnih pedesetih pa sve naovamo, premda tržišno nisu bili tako uspješni kao stilovi koji su snimani u Detroitu (Motown records) ili Memphisu (Stax Records), svojim karakterističnim i distinktivnim zvukom, ritmovima i dan danas odzvanjaju, barem posredno, iz gotovo kompletne R&B, soul, funk svjetske produkcije.

(The Neville Brothers)

Art "Poppa Funk" Neville je preko pedeset godina bio jedan od najznačajnijih sudionika te scene koji je ostavio nezaobilazan trag.

Punim imenom Arthur Lanon Neville, rođen je 17. prosinca 1937. Djetinjstvo je proveo u "socijalnim" naseljima a kao dječaka su ga glazbom opijali doo-wop sastavi poput Driftersa te zvukovi New Orleans klavijaturista Professor Longhaira i Fatsa Domina. U srednjoj je školi svirao s prijateljima u glazbenom kabinetu imitirajući tada popularne bandove ali i pozivajući se na glazbenu ostavštinu svoga grada. Još je 1954. pjevao glavni vokal na pjesmi "Mardi Gras Mambo" čija se verzija čak i danas može čuti na radio stanicama. U intervjuu kojeg je dao 2013. godine je rekao: "Nije tu bilo nikakve ambicije. Svidjela nam se pjesma. Došli smo na radio stanicu koja je imala dva ili tri mikrofona. Znao sam što trebam otpjevati i nisam ni pomislio da bi snimka mogla biti živa i dan danas."

Njegova glazbena karijera će malo pričekati. Prijavio se vojnu mornaricu gdje je proveo čak šest godina. Od toga mu je najduži boravak na moru bio na nosaču aviona U.S.S. Independence gdje je služio kao kuhar.

Po povratku u New Orleans svirao je svuda okolo sve do sredine šezdesetih, no još nije u sebi prepoznao talent za vođu banda. S braćom te najbližim prijateljima, basistom Georgeom Porterom, gitaristom Leom Necentellijem i bubnjarom Josephom "Zigaboo" Modelisteom formirao je grupu koja je mijenjala barove i pozornice, ali i imena. No, u jednom ih je baru otkrio veliki kompozitor i producent Allen Toussaint i pozvao ih u svoj studio gdje su potom radili kao studijski band sudjelujući na brojnim snimkama tog vremena.

I kao što je po jednoj teoriji potrebno 10.000 sati rada za uspjeh preko noći, upravo kroz razdoblje rada kao session glazbenika grupa je pronašla svoj jedinstveni, originalni zvuk. Tako su rođeni The Meters. Sedamdesetih su snimili nekoliko funk standarda poput "Hey Pocky A- Way", "Fire On the Bayou", "People Say", "Africa" i odredili budući zvuk New Orleans funka.

A ono što se danas čini kao "opće" dobro, to je zvuk koji su zapravo stvorili upravo The Meters.

No, kako su mlađa Neville braća stasala i svi su pokazivali priličan glazbeni talent, paralelno je došlo do razlaza Arta Nevillea s ostatkom The Metersa. Band je bio, između ostalog, frustriran i nesrazmjerom između svoga kultnog statusa i objektivnog izostanka komercijalnog uspjeha. Malo po malo, raspadom The Metersa oformio se novi gradski (ali i američki) legendarni bend – The Neville Brothers.

Oko nesretne sudbine Metersa, Art Neville je u jednom intervjuu rekao: "Ma možemo mi kriviti ne znam koga i bilo koga. Ali to nema nikakvog smisla. Nismo imali mudrost Micka Jaggera ili Paula McCartneya. Bili smo pravi New Orleans: samo zabava. Dok smo svirali, dobro smo se i zabavljali."

1975. je upravo Paul McCartney angažirao Neville Brotherse da mu sviraju na partyju kojim je promovirao svoj album "Venus and Mars". I tako je zapravo, na McCartneyev poticaj, nastao novi – obiteljski projekt. Svirali su gotovo svake večeri u klubu Tipitina i gradili svoj unikatni zvuk. Postali su ubrzo band obožavan od drugih muzičara.

Godine 1989. ih je album "Yellow Moon", kojeg je producirao Daniel Lanois (do tada je već bio poznat kao producent Petera Gabriela i U2), usmjerio prema globalnoj slavi. To im je bio i prvi zlatni album nakon kojega je slijedio i "Brother's Keeper". Uslijedile su svjetske turneje, nastupi na svim relevantnim festivalima i tako su, zajedno kao grupa ali i svatko sa svojim samostalnim projektima, braća Neville širila utjecaj novoga zvuka New Orleansa.

Posljednji album The Neville Brothersa je snimljen još 2004., "Walking in the Shadow of Life" i zbirka je stvarno fantastičnih funk numera, iz kojih istovremeno izvire golemo iskustvo ali i energija skupljena svih godina zajedničkog sviranja pretvorena u jedno magično, obiteljsko jedinstvo.

Još je lani bilo izvjesno da se The Neville Brothersi nikada neće moći ponovo okupiti, budući da je iznenadno preminuo saksofonist Charles Neville, kojem je posthumno i spontano bio posvećen gotovo cijeli lanjski New Orleans Jazz & Heritage Festival.

Postoji inače velika veza grupe i tog festivala. Samo su tri izvođača u cjelokupnoj 50-godišnjoj povijesti zatvarali festival. Prvi je bio Professor Longhair, a nakon njegova umirovljenja tu su čast dobili i najduže joj služili upravo The Neville Brothers.

Nakon njih, došao je red na Trombone Shortyja koji to radi već šest godina za redom. Lani su rađeni veliki planovi da se ove godine (na okrugloj pedesetoj godišnjici) objedine ta dva banda te da se omogući, tad već bolesnom, Artu Nevilleu da barem nakratko ponovno doživi radost boravka na pozornici.

Ali, potom je umro Charles Neville i tad je postalo jasno da je objedinjavanje nemoguća misija.

(Charles Neville)

No, ipak ove je godine napravljeno nešto fantastično.

Na zatvaranju festivala su se Trombone Shortyju na bini pridružili ne samo "preživjeli" članovi Neville Brothersa nego i gitarist Ian Neville, sin Arta Nevillea, kao član nove generacije obitelji. Ian inače vodi izvanrednu funk grupu Dumpstaphunk u kojoj svira i brat Arta Nevillea, njegov stric Ivan.

(Ian Neville)

Bio je to fantastičan doživljaj, ne samo glazbene suradnje i energije, već emocijama nabijenog susreta triju generacija glazbenika kojemu je iz publike svjedočio, danas pokojni, Art Neville.

A kroz snimke grupe Dumpstaphunk njegova sina Iana, dobar New Orleans funk živi dalje. Pa tako i na ovoj stvari na kojoj gostuju i Art Neville, kao i Trombone Shorty te cijela plejada najjačih glazbenika toga grada.

Za daljnje čitanje preporučamo i prethodne kolumne Ozrena Kanceljaka:
Breakout: Bootsy Collins
Breakout: Earth, Wind & Fire
Breakout: Marcus Miller

Next Page
Loading...
Loading...