Breakout: Bootsy Collins

Teško mi je zamisliti bolji dokaz nezaobilaznosti utjecaja na bas gitaru kada i veliki, jedinstveni Stanley Clarke završava svoj koncert svirajući tuđu temu "Mothership Connection" tijekom cijeloga bisa, kako je to napravio 9. srpnja u ljubljanskim Križankama. A autor te teme se zove Bootsy Collins. I što je najbolje, nedavno je objavio novi EP "Bootzila Records, Vol. 1" (nazvan po njegovom prvom velikom solo hitu iz 1978 "Bootzila").

Bootsy Collins je još ranih sedamdesetih svirao i u pratećem bandu Jamesa Browna "The Pacemakers" koji je praktički bio nukleus kasnije poznatih The J.B.'s-a (dapače, mnogi ih nazivaju "originalnim" J.B.'s-ima, kako bi ih razlikovali od brojnih kasnijih verzija). Tako njegov bas na prvim snimkama legendarnih stvari "Get Up (I Feel Like Being a) Sex Machine", "Bewildered", "Super Bad", "Soul Power", "Talkin' Loud and Sayin' Nothing". Mnogima bi to već bilo dovoljno za cijelu karijeru.

No, Collinsova karijera će tek kasnije dobiti uzlet, nakon što je 1972. pristupio grupi Funkadelic Georgea Clintona u kojoj je i ostao sve do ranih osamdesetih.

Clinton je vrlo brzo dao Collinsu puno veću slobodu nego li su je uživali drugi, ništa manje vrijedni glazbenici. A Collins je snažno vraćao, ne samo kroz usporednu solo karijeru, već barem jednako i kroz ugrađivanje svog jedinstvenog zvuka u tzv. P-Funk pokret Georgea Clintona. Već ranije spomenuta "Mothership Connection" je samo jedna od njih.

Da ponovimo, jedan čovjek stoji iza nekih od najznačajnijih bas funk fraza Jamesa Browna i Georgea Clintona.

Ali, Collinsova solo karijera tad kao da nije još ni počela.

Postojanost njegova doprinosa nekim od najjačih funk stvari, i to baš na instrument bez kojeg funka ne bi bilo, nije mogla proći nezapaženo. I brojni umjetnici su htjeli doći do zrnca prašine koju je Collinsova zvijezda raspršivala.

I Collins se od "samo" basiste sve više pretvara u producenta, aranžera. I tako, iz današnje perspektive, možemo pobrojati cijeli niz megahitova, kao i opskurnih ali fenomenalnih snimaka koje je Collins ili podesio ili unaprijedio, obogatio ili učinio jednostavno – boljima. Drugačijima. Uspješnima.

Deee-Lite i "Groove is in Your Heart" su opće mjesto plesne scene. Nezaobilazni artefakt. Ali puno prije je Bootsy napravio s Jerry Harrisonom iz Talking Headsa angažiranu plesnu snimku koja se temelji na citatu predsjednika Ronalda Reagana u kojoj obavještava javnost "s posebnom radošću" kako će početi bombardiranje za pet minuta. Bio je to jedan od prvih electro funkova na kojima je sudjelovao.

Godine 1988. je izdao solo album koji je producirao jedan drugi basist – Bill Laswell; on ga je kasnije upoznao i s Herbie Hancockom kojemu će pak gostovati na odličnom electro albumu "Perfect Machine" iz 1988. Potom je u sličnim društvima radio na brojnim eksperimentalnim projektima da bi 2000. godine gostovao i na megahitu Fatboy Slima "Weapon of Choice".

Jedna od meni dragih participacija je i na albumu te naslovnoj snimci klavijaturista Briana Culberstona znamenitog imena – "Funkin' Like My Father" kojega je producirao Maurice White iz grupe Earth Wind & Fire u kojem su svi zajedno izvanredno rekreirali zvuk iz doba Brianova oca.

I sve to ide nekako usporedo i s objavljivanjem njegovih solo albuma, ili projekata na kojima je on vođa.

I osobno, zaista obožavam njegove solo albume, jer imam osjećaj da ih u svojim zrelim godinama radi neopterećen pritiscima tržišnog uspjeha ili plasmana na raznim top listama ili uvrštavanja u playliste streaming servisa ili radio stanica. Uostalom, nakon što je napravio neke od apsolutno nezaobilaznih snimaka crnačke glazbe, čemu da se opterećuje? Uspjehom? Pa ne može postići veći. Ali može snimiti i objaviti možda nešto drugačije, još pomaknutije ili inovativnije. Slobodnije.

Godine 2011. je, primjerice, na albumu "The Funk Capital Of The World", na nekim snimkama iskoristio solo gitarističke dionice Jimmyja Hendrixa uklopivši ih u svoj zvuk. A na nekima je iskoristio glas svoga prijatelja, nezamjenjivog tamnoputog glumca Samuela L. Jacksona. Na drugim snimkama mu pak gostuju prijatelji iz Funkadelica, George Clinton i klavijaturist (danas, na žalost, pokojni) Bernie Worrell. Za singl s albuma je odabrao snimku "Don't Take My Funk" s Bobbyjem Womackom.

No, ono što je možda najmanje eksponirano i najmanje poznato široj javnosti, ali i te kako znano svjetskoj zajednici basista, je da je Bootsy Collins jedan od najaktivnijih glazbenika koji neštedimice obučava, obrazuje i dijeli svoja znanja, tehnike pa i svjetonazor o glazbi.

Kao što je u jednom intervjuu rekao – "imam toliko puno funka u sebi da ga moram dijeliti".

Na gotovo svakom projektu on nastoji promovirati i neka nova, neiskusna i nepoznata imena koja po njegovom sudu zavrjeđuju pozornosti.

Tako je recimo, prije dvije godine, promovirao divnu basisticu Allisiu Enveniste pozvavši je da svira na njegovom albumu "World Wide Funk", i to ne samo s njim nego i Stanleyom Clarkeom, Victorom Wootenom i Manou Gallom. Osim toga joj je producirao i strašan funk singl "Back to the Funkture".

Ono što je također zanimljivo je da je upravo Allisia izašla iz Bootsyjevog online Funk Universitya kojega je pokrenuo još 2010 godine.

I tu je koristeći blagodati modernih platformi omogućio glazbenicima iz praktički cijeloga svijeta da saznaju neke dotadašnje tajne instrumenta. Puno više nego li je davno još otkrio svoju Funk formulu gostujući u jednoj tv emisiji.

No, godine idu svojim tokom i Collins (rođen 1951.) je prije dvije godine objavio da se zbog zdravstvenih tegoba povlači iz live nastupa. No, i dalje radi u studiju, pa je tako nedavno objavio i EP s početka ovog teksta. Na njemu se nalazi pet snimaka, a sve zajedno zvuči kao sažeta enciklopedija funk aranžmana, produkcije te interpretacije.

Kad se sve to zbroji i sagleda, što je nastalo i ostalo tijekom samo jednoga života, bio bi grijeh barem ne okrznuti Collinsovu ostavštinu, ako se već ne i detaljno udubiti.

Za daljnje čitanje preporučamo i prethodne kolumne Ozrena Kanceljaka:
Breakout: Earth, Wind & Fire
Breakout: Marcus Miller
Breakout: Bahama Soul Club