Breakout: Leon Ware

Leon Ware, u našim krajevim jedan od apsolutno najpodcjenjenijih glazbenika, umro je 23. veljače 2017., u svojoj 77 godini života, od posljedica raka prostate. I, koliko se sjećam, nije bilo nekih posebnih vijesti na našim jezicima koje su to zabilježile. Nije bilo ni specijalnih radijskih emisija, niti komentara. Nisu se radile playliste s njegovom glazbom. No, nedavno, 13. rujna 2019., dakle, dvije i pol godine nakon smrti, objavljen mu je album “Rainbow Deux” sastavljen od, do sad uglavnom, neobjavljenih snimaka. I to izdanje snažno konkurira za soul album godine. Pravo je remek djelo, fantastičnog flowa, gdje snimke klize jedna u drugu u najboljoj maniri konceptualnih albuma Marvina Gayea. Album krase mekane harmonije, kompozicije uglavnom srednjeg tempa, prigušena vrhunska sola izvanrednih glazbenika (među kojima su i Kamasi Washington, Thundercat, Ronald Brunej Jr., Rob Bacon i Wayne Linsey) i, naravno, sugestivan, zreli, a opet raspjevan, sjetan karakterističan vokal samog Leona Warea.

A ovaj album možda posluži i kao motiv za istraživanje karijere i glazbene ostavštine Leona Warea. Ima se i te kako što za istražiti i pronaći.

Rekoh, album doista zvuči kao da je Marvin Gaye oživio i stvorio još jedno remek djelo.

I to ne mora ništa čuditi. Naime, Leon Ware je imao jako bogatu karijeru. Bio je uspješan pjevač. Imao je nekoliko velikih hitova u vlastitoj interpretaciji, no njegove najbolje stvari su uglavnom otpjevali i proslavili drugi izvođači. Neki su ih i praktički posvojili. Marvin Gaye je bio tek jedan od brojnih. Leon Ware je, naime, autor jednog od najvećih hitova Marvina Gayea “I Want You”.

Pjesma je bila tako dobra, a interpretacija Marvina Gayea tako uspješna da je postala i naslovna stvar istoimenog, i te kako značajnog albuma Marvina Gayea iz još (zaista) davne 1976. godine.

Koliko je dobra pjesma govori i da je to bila prva snimka koju je Motown Records objavio kao singl Marvina Gayea nakon njegove trogodišnje stanke. I bila je prva stvar kojom je inauguriran njegov novi, originalni stil kojega su zvali “erotskim soulom”. Valja napomenuti kako Ware nije bio samo autor pjesme, već i glazbeni producent cijelog albuma. Bio je to zapravo svojevrsni kompromis u svađi između Marvina Gayea i Berryja Gordyja, vlasnika Motown recordsa jer je Gordy jako zamjerao Gayu njegov socijalni i politički angažman na ranijim albumima “What’s Going On” te ponešto na “Let’s Get It On” gdje je pak Marvin, za Gordyjev ukus, pretjerao u otvorenoj seksualnosti.

Puno je trivija vezanih uz tu pjesmu i album. Ware je, naime, bio poput Gayea potpisan izvođač za Motown. Imao je nešto svojih hitova, ali su njegove pjesme proslavili drugi izvođači, kao što su Donny Hathaway ili The Miracles. Godine 1974. je Quincy Jones od njegove pjesme “If I Ever Lose This Heaven” napravio pravo višeglasno, harmonijsko, aranžmansko remek djelo za svoj proslavljeni album “Body Heat”, gdje je vodeći vokal ipak dao sam Leon Ware.

Imajući sve to na umu, kao i činjenicu da mu jedna od najvećih zvijezda, Marvin Gaye sjedi kod kuće i odbija snimati novi album, Berry Gordy je, nakon što je dobio Wareovu demo snimku “I Want You”, istu proslijedio Marvinu Gayeu s ponudom da je snimi i da se tako vrati na scenu.

Srećom, Gaye je pristao, a Ware je nagrađen titulom glazbenog producenta cijelog albuma, s obzirom da se “odrekao” vlastite pjesme.

Rekli bi danas, mudro… Tko zna što bi bilo da je netko od njih i dalje inzistirao na svom (pre)velikom egu… Ovako, slušajući i danas veličanstveni album suradnje Leona Warea i Marvina Gayea, zaista se ne može nikome ništa prigovoriti. Uključujući i Gordya.

No, naravno, to nije bio ni početak, pa ni kraj karijere Leona Warea. Nije mu bio problem biti u pozadini – njegove pjesme su kasnije izvodili i Teena Marie, Jeffrey Osborne, Loose Ends, James Ingram, Melissa Manchester, Krystol, Bobby Womack ili Lulu.

Posebna se suradnja desila s Maxwellom, kojeg su, nakon albuma prvijenca brojni kritičari prozvali novim Marvinom Gayeom. Opet, ne mora čuditi – i to je producirao Leon Ware. Dakle, Ware je bio ne samo producent i koautor jednog od najznačajnijih soul albuma svih vremena, nego je 1996. producirao i album začetnika tzv. neo-soula, Danas, slobodno mogu reći – neupitnog remek djela – Maxwellova “Urban Hang Suitea”.

Zanimljivo je kako je s uspjehom tog albuma, naglo porastao interes za originalnim snimkama samoga Warea, te su one u velikom broju samplirane i iskorištene kao baza brojnih “novih” snimaka i interpretacija.

Sličan put je imala i skladba “Mr. Happy” koja se pojavila iste te godine na (također po mnogima kontroverznom) trostrukom CD-u Princea – “Emancipation”, kao jedanaesta stvar prvoga CD-a. Prince je od prije čuo Wareov predložak a onda ga je, u svom specifičnom stilu, izokrenuo u studiju, stavivši pjesmu u svoj karakterističan jam i obogatio ga sampleom Ice Cubea, u kojemu je stih “Bought The House Next To Prince”.

Sljedećih dvadesetak godina, Ware je aktivno komponirao, izdavao singlove, surađivao s brojnim glazbenicima.

No, 2009. mu je dijagnosticiran rak prostate i Ware je krenuo na iscrpljujuće kemoterapije. Kroz čak osam godina borbe, stalno je radio na novim stvarima. Neke od njih su objavljene kao EP “Sigh” samo u Japanu, te su sad uvrštene i na posthumni album. Suradnici, posebice koproducent albuma Taylor Graves, govori da je Ware radio svaku stvar brinući se oko najsitnijeg detalja. Birao je svaki zvuk, pomno zvao odabrane glazbenike da daju svoj doprinos. I, na kraju, nije niti ugledao svoje posljednje remek djelo.

Opisujući kako je tekao proces snimanja, Graves je rekao da su uvijek počinjali na isti način: prvo bi skuhali neko fino jelo i otvorili bocu dobrog vina. Nakon što su uživali u jelu, s čašom vina bi se preselili u studio i nastavili graditi opuštenu, toplu atmosferu.

Kako se doista radi o albumu koji je pomno završavan s dubokom i neupitnom pažnjom i respektom prema nositelju, što se ogledava u fantastično izbalansiranim a opet dubokim, individualnim snimkama i doprinosima cjelini – jedna od trivija se odnosi i na sliku koja se nalazi na omotu CD-a. Radi se o vlastoručnoj slici koju su nakon Wareove smrti, prilikom selidbe našli na njegovom tavanu. Njegova supruga se sjetila da ju je nazvao “Deux Hearts” i prije smrti je rekao da bi ona trebala biti omot njegovog sljedećeg albuma.

Želju su ispoštovali i naši životi su bogatiji za mogućnost uživanja u još jednom remek djelu – posthumnom albumu velikog autora, producenta i pjevača Leona Warea.

Za daljnje čitanje preporučamo i prethodne kolumne Ozrena Kanceljaka:
Breakout: Bootsy Collins
Breakout: Earth, Wind & Fire
Breakout: Marcus Miller