Breakout: Miles Davis

6. rujna ove godine bio je službeni datum objave novog albuma Milesa Davisa koji se zove “Rubberband”. A čovjek je umro još 1991 godine. Pa kako to?

Najkraće rečeno, radi se o klasičnoj priči u kojoj se isprepliću umjetnička is-traživanja (neki bi ih okarakterizirali kao “lutanja”), mogućnost trošenja tuđih novaca (Miles je naime, paralelno snimao nekoliko albuma s različitim suradnicima, čije troškove je kompletno pokrivala diskografska kuća) i, na koncu, mo-gućnost biranja objave samo jednog materijala tako da se ostali “potope”, nikad ne završe i, kao u ovom slučaju, “bunkeriraju”.

Miles Davis je davne 1955. godine potpisao svoj prvi ugovor za Columbia Records čime je pristupio toj velikoj diskografskoj kući nakon što je kroz samo tri godine objavio neka temeljna remek djela cool jazza za proslavljenu jazz etiketu Blue Note. Godine 1952. napravio je prve snimke za njih, što je iste godine uob-ličeno u album “Miles Davis – Young Man With A Horn”. Iduće godine je izašao album “Miles Davis Volume 2”. A 1953. godine je objavljen album simboličnog imena: “Birth Of The Cool”.

U to doba, Miles je bio ozbiljno nakačen na heroin, asocijalan i nije bio u mo-gućnosti održavati bend u stalnoj postavi te preuzimati i sustavno izvršavati obaveze. Zato su mu bend napuštali brojni glazbenici, no ipak je sve to rezultiralo neupitnim remek djelom kojim je inauguriran novi stil i iz kojeg su izašli neki od njegovih najkvalitetnijih suradnika, koji su pak potom ostvarili značajne karijere, poput pijaniste Horace Silvera i bubnjara Arta Blakeya. Zlobici tvrde da je stil nastao iz tjelesne nemogućnosti sviranja bepopa koji je svirao ranije, po-sebno u suradnji sa saksofonistima Charlieom Parkerom ili, kasnije, Johnom Coltraneom. S potonjim se rastao u potpunoj profesionalnoj i ljudskoj svađi, pa su čak zadnju turneju po Europi svirali a da nisu razgovarali, samo jer su morali ispuniti ugovorne obaveze.

Tijekom čak 30 godina suradnje s Columbiom Records, Miles Davis je uživao potpunu umjetničku slobodu, bio tretiran poput kralja (što je na neki način doista i bio) bez suvišnih tereta i pritisaka da to vraća kroz zarade. Columbia je u to vrijeme vjerovala u reputaciju koja se trebala vraćati kao vrijednost kod dioničara ili konzumenata - pojmovi koji su kod velikih izdavača odavno izgubljeni. Bilo je to vrijeme i diskografskih mogula, ljudi koji su obilježili (po mnogima) zlatno doba te industrije. U Columbiji, u jazz odjelu je carevao George Butler koji je zajedno s umjetnicima oblikovao pa i usmjeravao kompletnu povijest jazza.

Preko 30 godina je George Butler štitio Milesa Davisa od svih njegovih demona. Stvarnih (financijskog odjela, policije, tužilaštva, kompanijskih odvjetnika zbog nepoštivanja ugovora) i utvara (demona koji su ga progonili zbog prekomjernog korištenja opijata, teških droga, bolnih rastava braka i narušavanja brojnih prijateljskih odnosa). A Miles je vraćao remek djelima. Uveo je elemente suvremene klasike u jazz, pod utjecajem svoje supruge, balerine Frances Davis (čije lice krasi njegov divan album “Someday My Prince Will Come”) kojoj je on pak zbog patološke ljubomore zabranio daljnje bavljenje baletom (brak se nije dugo očuvao). Miles je s aranžerom i kompozitorom Gilom Evansom spojio elemente suvremene klasike i slobodne jazz improvizacije u remek djelima “Miles Ahead”, “Porgy and Bess” i možda ponajviše “Sketches of Spain” gdje su briljantno prearanžirali “Concierto De Aranjuez” napisan za gitaru u lirsko djelo za trubu.

U tih 30 godina suradnje i zaštite George Butlera je za Columbiu napravio i prve albume u novoj maniri koji će kasnije postati jazz rock ili fussion, “In a Silent Way” i, posebice, “Bitches Brew” te inicirao kompletnu generaciju koja će postati prva liga jazz scene: Wayne Shorter, Joe Zawinull, John McLauglin, Cannonball Addelery, Tony Williams, Elvin Jones, Chick Corea, Herbie Hancock…

Ali, nakon svega toga, Milesovi demoni će mu reći da mora otići iz Columbie. Naravno, u međuvremenu se štošta promjenilo. Pritisci iz financijskog odjela i pravne službe su postali sve jači, a on je bio sve nemarniji. I nakon 30 godina je potpisao novi ugovor, s najvećim konkurentom. Prešao je u Warner.

Tu su mu omogućili i obećali totalnu umjetničku slobodu. Mogao je birati (kao nekoć u Columbiji) nove suradnike – koga god je htio. Željeli su da napravi novi zvuk, da inaugurira novi stil. Da obilježi još jednu epohu, ali ovog puta za Warner.

I Miles je to i radio kako je već nekoliko puta ranije činio. Stihijski. Paralelno je snimao nekoliko albuma s posve različitim producentima i glazbenicima. Istraživao. I nitko nije bio siguran da je on - pravi.

Na kraju, odluka je bila donesena… Prvi album objavljen za Warner je bio onaj kojega je radio s mladim basistom, kompozitorom i producentom Marcusom Millerom, album “Tutu”.

A album koji je izašao prije par tjedana, koji su razvijali i producenti Randy Hall i Zane Giles, nikad nije bio završen u originalnoj postavi. U to vrijeme Miles je slušao Princea, Michaela Jacksona, gledao je MTV i posebice su mu se svidjeli Toto, Cameo, Mr. Mister ili Scritti Politti. No, kako ga je veliki dio jazz kritike pa i publike grubo napao kad je još za Columbiu napravio svoje verzije hitova Cindy Lauper ili Michaela Jacksona – želio je izbjeći te neugodnosti. Priklonio se “tvrđem”, ali ipak jazz zvuku Marcusa Millera, a mekši, soul jazz zvuk albuma “Rubberband” je ostavio da ugleda svjetlost tek danas.

Originalnim producentima je bilo potrebno, preko 30 godina da izvuku prava i dovrše album. Da nije bilo Milesova nećaka, Vince Willburn Jr.-a možda se to ne bi dogodilo ni do današnjih dana. Oni su, da završe projekt, koristeći originalne instrumentalne snimke pozvali današnje soul dive Ledisi i Lalah Hathaway koje su dale svoj doprinos i unijele svježinu, ali i vokalnu toplinu.

“Rubberband” nije remek djelo koje bi prije 30 godina promijenilo tijek suvremene glazbe. U tom pogledu je Tutu zaista bio puno bolji izbor. Bio je hrabriji i glazbeno veći izazov. A i danas kompozicije ne samo s tog albuma, već i iz cijeloga razbolja koje je uslijedilo, žive na koncertnim pozornicama.

No, “Rubberband” upotpunjuje pogled na interese Milesa kao čovjeka otvorenog prema svemu što je dobro. Čovjeka koji je bio s jedne strane evidentno težak za suradnju, a opet blag i otvoren prema svim stilovima i glazbi lišenoj apriori određenja.

Ledisi i Lalah Hathaway su doista odličan izbor producenata. Kurentni singl “So Emotional” s Lalom Hathaway je doista prava pozivnica za preslušavanje tog novog - starog materijala. Instrumentali s albuma, zadovoljit će ljubitelje pravog Milesa. Ovo je album koji upotpunjuje sliku jednog velikana.

Za daljnje čitanje preporučamo i prethodne kolumne Ozrena Kanceljaka:
Breakout: Bootsy Collins
Breakout: Earth, Wind & Fire
Breakout: Marcus Miller