Breakout: The New Mastersounds

Gitarist Eddie Roberts dugo je krajem devedesetih gradio svoju reputaciju kao DJ, puštajući eklektičnu, uglavnom organsku glazbu po raznim klubovima Leedsa. Bilo je to doba uzleta takozvanog Northern soula koji je bio svojevrsni nastavak (iako, naravno, posve neplanski) acid jazza s početka zadnjeg desetljeća 20. stoljeća. Naravno, postojali su i drugi paralelni žanrovi. Neki su se preklapali, neki posve udaljavali ali postojala je živa scena i sve veći broj publike koji je pokazivao interes kako za originalnim snimkama tako i novim izvođačima koji su se nastavljali na klasične bandove i ploče rhythm & bluesa i soul jazza šezdesetih i sedamdesetih godina.

Klupski program pod imenom The Cooker je prerastao originalnu dvoranu iz koje je potekao i u novoj je sezoni 1999. godine premješten na drugi kat, u bitno veću halu. Roberts je ovdje dobio priliku obogatiti program i sa živom svirkom. Njegovo će cjeloživotno vježbanje gitare konačno dobiti priliku da se iskaže.

(Eddie Roberts, 2005.)

Pozvao je prijatelja bubnjara Simona Allena, s kojim je svirao ranijih godina u projektu nazvanom “Mastersounds” da mu se pridruži i da tijekom večeri budu domaćini raznim instrumentalistima koji su željeli s njima “jammati”. Nedugo potom se oformila jezgra Novih Mastersoundsa koju su činili basist Pete Shand i klavijaturist Bob Birch koji je u bandu uglavnom svirao starinski zvuk Hammond orgulja.

Danas, dvadesetak godina kasnije The New Mastersounds imaju objavljena dva koncertna albuma, jednu veliku kompilaciju hitova, dvije zbirke remiksiranih snimaka te čak 11 studijskih albuma, od kojih je posljednji, “Shake It”, objavljen prije otprilike dva tjedna.

Zvuk The New Mastersoundsa doista nalikuje na jazz fussion ili bluesy funk snimke iz kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina. Tu nema nikakvih sintisajzera. Uglavnom prevladavaju “suhi” zvukovi jazzy, rhythm and blues gitare, fender basa, klasičnih bubnjeva, Hammond orgulja i ponekad klasičnih duhača. Neiskusno uho bi ih, slušajući ih na lošijem razglasu, bez problema zamjenilo ili uvrstilo među originalne bandove toga doba.

Kako su u Velikoj Britaniji bili zapravo dio vala novih organskih bandova, tako su i prosperirali s tom scenom. Odmah su prepoznati od Craiga Charlesa, dobivali su promociju kroz njegove radijske emisije ali i turneje te DJ setove. No, za razliku od većine drugih izvođača, The New Mastersounds su se hrabro otisnuli preko Atlantika, nastojeći surađivati i svirati ravnopravno s originalnim predstavnicima žanrova koje obožavaju. I bili su više nego dobrodošli i primljeni raširenih ruku.

Zanimljivo je što su jednom već prekinuli svoju karijeru. Klavijaturista Bob Birch je objavio da prestaje svirati i to nakon što je band uspješno nastupao u SAD-u kao i na brojnim svirkama po Velikoj Britaniji.

Kako su već imali ranije dogovorene nastupe, preostali članovi su pozvali u band klavijaturistu Joea Tattona (o kojemu smo već pisali kada nam je njegov album bio povod da se pozabavimo fenomenom originalnog stila boogaloo). U to vrijeme Tatton je svirao s pjevačicom Corinne Bailey Rae te sa škotskim odličnim brass bandom The Haggis Horns.

Nakon odrađenih obaveza, svi su se pozabavili svojim solo radovima, kao i samostalnim suradnjama s drugim formacijama.

No, menadžeri su ih nagovarali da se ponovo okupe jer su imali pozive za turneje po Europi te potom po SAD-u. I 2007. su se ponovo našli u u postavi s Joeom Tattonom i ta priča traje sve do današnjih dana.

Uslijedile su brojne, zapravo stalne turneje, gostovanja pa i suradnje s brojnim, ne samo europskim, glazbenicima. U Americi su surađivali i snimali sa starim saksofonistom Louom Donaldsonom kao i bendovima iz New Orleansa, Soul Rebels Brass Band i Galactic. Zanimljivo je da su svoja dva albuma koji su objavljeni 2016. i 2018. godine snimali u Nashvilleu, (“The Nashville Session”, 1 & 2) te predzadnji, “Renewable Energy”, u New Orleansu. Isto tako je zanimljivo, ali pomalo i čudno da su lani i ove godine nastupali u New Orleansu za vrijeme New Orleans Jazz Heritage Festivala, ali ne kao dio službenog programa već noću, u klubovima i koncertnim dvoranama; tako sam i ja gledao, ovog svibnja, s prijateljima, u The House of Bluesu.

Surađivali su i s cijelim nizom britanskih glazbenika koji dolaze iz različitih žanrova, ali su se uvijek prilagodili klasičnom zvuku kojeg njeguju The New Mastersounds. Gostovali su na njihovim snimkama i Carleen Anderson (Young Disciples/Brand New Heavies), Keb Darge & Kenny Dope, John Arnold (Ubiquity), Mr. Scruff, Andy Smith (Portishead), James Taylor (JTQ), LSK (Faithless)…

Na svom novom albumu zakoračili su i u druge žanrove, ali tako da su ipak zadržali svoj zvuk koji su obogatili s raznovrsnijim ritmičkim obrascima koji više ne dolaze samo iz rhythm & bluesa nego i iz afro popa, reggaea i karipskih idioma.

No, naravno, tu su i dalje prisutne klasične R&B stvari poput naslovne “Shake it”, tako da sam uvjeren da će svi ljubitelji starog zvuka ponovo doći na svoje i s novim albumom.

Na njemu je praktički ravnopravni član pjevač Lamar Williams Jr. s kojim su i ranije već surađivali u više navrata.

Da li će album “Shake It” iznjedriti neki novi klasik teško je za predvidjeti. Baš kako je bilo teško za reći i da će njihova snimka iz 2001. godine, “Turn This Thing Around” završiti na listi od samo deset (brojkom: 10) najboljih rhythm and blues, funky snimaka SVIH VREMENA koju je napravio Peter Wermelinger - DJ, kolekcionar i autor knjige/zbirke (neki je nazivaju i Biblijom) The Funky & Groovy Music Lexicon. Samo za primjer, među tih 10 stvari se još nalaze snimke velikana kao što su Eddie Harris, Funkadelic i Herbie Hancock.

Za daljnje čitanje preporučamo i prethodne kolumne Ozrena Kanceljaka:
Breakout: Bootsy Collins
Breakout: Earth, Wind & Fire
Breakout: Marcus Miller