Search Menu
Home Novosti Menu
Blog

Kronike plesnog podija: London Boys (V. dio)

P.L.U.R. kao biznis model

  • Arsen Pavešić I Foto: Promo
  • 29 August 2019

Britansku scenu 90-ih godina, nastalu iz same jezgre rave pokreta, možemo još i danas, otprilike četvrt stoljeća kasnije, smatrati najznačajnijim razdobljem za clubbing kakvog ga danas poznajemo. U UK, poglavito u Londonu, ad hoc su se stvarali i gasili glazbeni žanrovi, formirali razni DJ stilovi, uvodile marketinške i komunikativne inovacije u promotivnim aktivnostima, usmjeravali trendovi u dizajnu promotivnih materijala itd. Jedna od tih postavki, možda ne i najznačajnija, ali svakako najopstojnija jest brending organizatora/crewa/glazbenog programa, osmišljen na način da prema publici nastupa kao cjelovit koncept, neovisan o prostoru, odnosno lokaciji održavanja. Korijeni takvog pristupa leže u komunikaciji tijekom "špice" rave pokreta u UK, kad su rejvovi bili najbrojniji, najluđi i – protuzakoniti; kad je javno otkrivanje lokacije rejva gotovo sigurno značilo intervenciju policije i čitav niz problema. Zato su se kreirali brendovi oslobođeni okova bilo kakve lokacije, a dovoljno prepoznatljiv da ga followeri slijede bilo gdje – sama lokacija je postala samo tehnikalija koja se, prije eventa držala u tajnosti, a rijetko se spominjala i nakon...

(Godskitchen, 1998.)

Do one faze, u drugoj polovici 90-ih, kad je, unatoč svim trikovima i smicalicama, scena bila na sigurnom povratku u klubove, rejverska metoda brendinga djelomično je prenesena i u nove okolnosti, iako više nije bilo stvarnog razloga za mistificiranje lokacije partijanja. Takav sistem promocije postao je općeprihvaćen u svim granama elektroničke scene, neovisno o glazbenom pravcu, osim kod vlasnika i voditelja klubova koji inicijalno nisu bili blagonakloni prema takvoj potrebi organizatora za neovisnošću i stavljanju klubova u drugi plan. Međutim, ubrzo se pokazalo da je taj marketinški spin bio i u njihovom interesu – naime, do kraja 90-ih, pojedini crewovi svoje su koncepte razvili do takve razine da su svoju publiku bili u stanju dovesti na mjesta koja inače nikad ne bi posjetili.

Za klubove je to ispala dobitna kombinacija, jer im se pružala prilika da imaju više sold-out noći tjedno, s potpuno različitom publikom i glazbom, a opet u nekim predviđenim okvirima. Pojam konkurencije, u ovom je slučaju, poprimio drukčiju formu, aplicirajući neki mutirani sustav vrijednosti slobodnog tržišta. Migracijama na sceni diktirale su multimedijalne grupacije neovisne o klupskoj infrastrukturi, a donekle su im prkosili oni rijetki kojima je, osim profita, bio bitan i imidž, odnosno brend samog kluba i to onakav kakvog su ga osmislili oni, a ne neki klinci koji su do jučer skakali po livadama. Među njima su prednjačili prepoznatljivi londonski Ministry of Sound, The End i Fabric, ali i liverpulski Cream koji je situaciju čak okrenuo u svoju korist i pod klupskim brendom organizirao showcase turneje na drugim lokacijama. Mančesterska Hacienda, vjerojatno i najpoznatiji britanski klub izvan Londona, gdje su svoja prva rejverska iskustva doživjeli i Laurent Garnier, Fatboy Slim ili Sasha, svoja je vrata zatvorio '97. i nikad se nije ni uhvatio u koštac s novim poslovnim modelima koji su stupili na snagu.

Zato su bivši rezident DJ-i iskoristili brend Haciende koji je, u međuvremenu, dosegao kultni status te, u više navrata, upriličili svjetske turneje povodom 20 godina Haciende, 25 godina Haciende itd. Znakovito je, međutim, da se na sestrinskoj sceni Londona, onoj na Ibizi, stvari nisu jednako razvijale, unatoč tome što je gotovo svakom uspješnom crewu u UK jedan od ciljeva bio i širenje na Baleare, pogotovo onima iz house/progressive house usmjerenja. Tamošnji klupski lobi nije dozvolio depersonalizaciju nijednog od legendarnih lokala na otoku. Organizatorima se nije branilo da promoviraju svoj brend, na sebi svojstven način i najbolje što mogu, ali jednakim intenzitetom promovirani su i Pacha, Space, Amnesia, DC 10 i ostali kultni brendovi. Na sličan su način odnosi postavljeni i u Berlinu koji je tijekom posljednjih 10-ak godina Londonu preoteo titulu svjetskog epicentra elektroničke scene, a upravo su klupski brendovi njegovi ključni ambasadori u svijetu.

(The End flyers, 1999. i 2000., izvor: phatmedia.co.uk)

Tijekom prvih godina novog milenija konkurencija londonskih klubova, crewova i svih onih koji su na bilo kakav način bili involvirani u industriju noćnog života dosegla je svoj vrhunac. Gradska rivalstva dodatno su podgrijale i organizacije iz drugih krajeva UK kao npr. Godskitchen ili Miss Moneypenny's iz Birminghama, Gatecrasher iz Sheffielda i td. Iz ovog razdoblja datira i poznata priča o tzv. ratovima flyera... Danas se starije generacije rejvera s nostalgijom prisjećaju flyera koje su nekoć na tjednoj bazi skupljali i informirali se o nadolazećim glazbenim događanjima, no u Londonu je i u ovom segmentu ubrzo došlo do overloada. Naime, tarife za postavljanje plakata na javne površine mogli su si priuštiti samo oni najimućniji, stoga se grad svakodnevno zatrpavao gomilama flyera. Situacija se počela zahuktavati nakon što su flyeri dobili dodanu vrijednost i postali kuponi s popustima na ulazu ili šanku. Sam sustav kupona nije bio neka posebna inovacija – funkcionirao je i prije i poslije ove epizode. Ratove flyera inicirala je nova part-time-job prilika u gradu, u kojeg se uključila čitava vojska mladih ljudi. Koncept je načelno bio jednostavan – dijelitelji imaju na raspolaganju kontingent flyera; isplata honorara vrši se prema onom broju koji se iskoriste kao kuponi u klubu. U velegradu poput Londona i terenu koji je već ionako bio preopterećen, to je izrodilo neke radikalne ideje, od kojih su najekstremnije bile organizirane paleži konkurentskih flyera (!!!) Srećom, daljnju eskalaciju sličnih aktivnosti pokopale su nove tehnologije i njihova marketinška primjena – nakratko su vrlo popularne bile bluetooth oglasne poruke putem mobilnih telefona; nakon čega se pojavio i MySpace i sve ostalo... Stari rejveri će vjerojatno i dalje žaliti za vremenima flyera, ali njihovo ispadanje iz opticaja, u ovom je slučaju, ispala sretna okolnost..

No krizu u kojoj se našla londonska scena krajem 00-ih obilježili su puno ozbiljni problemi od minornih huliganskih ispada. Osim prirodnog slijeda događaja, u kojem se, nakon uspona, gotovo uvijek prognozira neminovan pad, periodične analize prikazale su nekoliko faktora uzročnika te silazne putanje, a nijedan od njih nema nikakve veze s glazbom i DJ-ima. Prije svega, to je vrijeme nove globalne ekonomske krize i recesije, praćene histeričnom medijskom kampanjom koja je rezultirala padom potrošnje u svim sektorima pa tako i u konzumiranju noćnog života; kako kod lokalne mladeži, tako i kod mladih turista iz raznih krajeva svijeta koji su, prijašnjih godina po inerciji nosili dobar dio gradskog imidža na svojim leđima, odnosno novčanicima. Nepovoljna klima nastavila se i porastom cijena najmova poslovnih i stambenih prostora u širem centru grada, a to su pak iskoristili pojedini mjesni odbori koji nisu ni prije bili pretjerano tolerantni prema noćnim destinacijama. Upravo je taj sustav lokalne samouprave u Londonu, prema kojem mjesni odbori gradskih četvrti imaju potpunu autonomiju donošenja pravilnika i izdavanja dozvola za obavljanje neke djelatnosti, odgovoran za stalni pad broja klubova u gradu. Posljednjih godinu dana svjedočimo i kampanji za tzv. Brexit koja je dodatno uzdrmala britansko društvo. Sukladno takvom općenarodnom stresu, bilo kakve inicijative za povratak londonskog noćnog života u dane ponosa i slave trenutno nisu ni blizu prioriteta...

(Flyeri: Gatecrasher, 1998. & Ministry of Sound, 1996., izvor: phatmedia.co.uk)

Čini se kako će vladavina Berlina potrajati još neko vrijeme, ali unatoč tome, možemo biti sretni što su se 90-e u Londonu odigrale na način opisan u ovoj petodjelnoj priči. Posebno sretni možemo bitii mi koji danas radimo za hrvatsku inačicu Mixmaga, a i svi vi koji ga čitate. Matičnom Mixmagu u UK 90-e su ostale zabilježene kao izrazito uspješne godine, tijekom kojih je svoje mjesto našao na policama kioska većine svjetskih država pa tako i Hrvatske...

(Naslovna fotografija: Cream u Amnesiji, 1997.)

Pročitajte i prethodne kolumne "Kronike plesnog podija - London Boys":
Prvi dio: U početku bijaše Trevor Fung
Drugi dio: Sumrak scene
Treći dio: London - Metropola clubbinga
Četvrti dio: Kako je drum'n'bass ostao bez druma

Next Page
Loading...
Loading...