Noel Gallagher: 'Uzeo sam ecstasy i tek mi je onda elektronička glazba imala smisla'

Novi studio Noela Gallaghera u King Crossu u potpunosti je opremljen memorabilijama koje točno odražavaju njegovu ljubav prema Beatlesima i klasičnoj psihodeliji. Ima tu uokvirenih plakata Beatlesa, prometnog znaka za Maine Road u Manchesteru i, zanimljivo, kartonski lik trenutnog šefa Man Cityja Pepa Guardiole u kutu glavne studijske sobe: kao što je dobro poznato svim fanovima Oasisa i Noela, Gallagher voli nogomet jednako kao i glazbu (i suprugu Saru MacDonald) i uvijek će ga voljeti.

Dok otvara vrata s pristojnim “Jesi li dobro?” smjestio me na sofu, tako da sjedimo jedan preko puta drugog; idealan trenutak da mu pokažem četiri ploče koje sam kupio prije nego što je Oasis i nastao. Dvije od grupe The Verve, jednu od The Sabres of Paradisea ('Wilmot') i jednu od Primal Screama s bristolskim trip hop junacima Portisheadom na remixu. “Sve sjajne ploče!” kimne s odobravanjem. Dakle, zasad smo na sličnom svetom tlu. I dok sam ja obično taj koji ne prestaje govoriti, ovaj put stolovi se okreću dok Noel sluša moja pitanja i vraća ih nazad jednako brzo, pametno i uz prigodnu urnebesnu šalu. Ukratko, ovo je jedno od najfantastičnijih iskustava intervjua koje sam doživio u više od dva desetljeća mojih glazbenih avantura, a jedini je uvjet bio razgovarati o acid houseu i ne spominjati Liama.

Noel se želi vratiti svojim korijenima iz Manchestera i objasniti kako postoji veza, od Haçiende do “Live Forevera”. “To sam ubacio u svoju glazbu”, objašnjava. “Nisam pisao o sebi, nisam pisao o tebi; pisao sam o nama. I tu je nastao ‘Live Forever’. To je acid house himna koju sviraju mnogi jebeni klinci u sobi za probe.” Također je razumljivo ponosan na ploče koje je snimio s Goldieom i Chemical Brothersima. Ali budite upozoreni: ovaj razgovor sadrži znatnu količinu psovki.

RM: Krenimo s važnim pitanjem. Mislite li još uvijek da je glazba bila bolja u doba ranog Oasisa? Nije li moguće da sve ipak gledate kroz 'ružičaste naočale', jer vam je to bio tako dobar period?

NG: Bili smo razmaženi činjenicom da su bendovi kao što su Primal Scream i Sabres Of Paradise i ostali... ne samo da su bili sjajni, već su bili i mainstream! To su bile ljestvice, a kad gledate koje su ljestvice sada... sve je samo jedna duga jebena rap stvar! Znate, netko gostuje nekom drugom, pjesme koje je napisalo 13 ljudi, nastup nekoga tko nema ni ime, imaju jebeni broj, nešto poput 'DX 749-fucking-43'! Na primjer, gledao sam novi dokumentarac o Oasisu, i sad stavite bend i fanove sa strane, svi bendovi koji su bili prije nas, bili su jebena enciklopedija! A sad bendova više i nema! Diskografske kuće uništile su glazbeni posao! Nema uopće velikih bendova! OK, ima poneka dobra, sjajna melodija, ali nema kolektiva ljudi od... od jebenog Oasisa, zapravo. Da budem iskren, čak i oni koji su došli nakon nas - Arctic Monkeys, Kasabian, The Libertines i ostali - koliko god bili dobri, nisu bili na toj razini.

RM: Prije svega, željeli smo s vama danas razgovarati o acid houseu. Mislim da većina ljudi misli da je sve počelo s Chemical Brothersima, ali zapravo nije, zar ne? Kad ste bili na Desert Island Discs, odabrali ste ‘Voodoo Ray’!

NG: Da, to i “Pacific State“ 808 Statea, bile su dvije prve, prave, sjajne britanske klasične acid house stvari koje su izašle iz Manchestera. A Graham Massey, koji je bio glavni u 808 Stateu, dostavljao mi je giros! Prije sam živio u ulici Whitworth u Manchesteru, a Geralda bih stalno viđao okolo. “Pacific State” je jebeno... koji komad glazbe! Jebeno je van okvira, čovječe! I dan danas je to jedna od sjajnih jebenih acid house stvari, a činjenica da su obje došle s ulica na kojima sam odrastao, zapanjujuća je.

RM: Također ste i ljubitelj ranog hip housea?

NG: Jedna ploča o kojoj ne govorim cijelo vrijeme, a o kojoj bih trebao stalno pričati, je jebena “Don’t Scandalize Mine” Sugar Beara koja mi je jedna od najdražih pjesama iz tog doba! Stvarno volim tu pjesmu. Pretpostavljam da je to jedini rap koji mogu odraditi do kraja. Zašto ta stvar? Zašto Sugar Bear? Jer ima bas liniju Talking Headsa, a ako to sada slušam, jebeno još uvijek zvuči, kao da će tek biti snimljeno! Toliko je ispred svog vremena. Te pjesme koje nosite kroz život toliko puno znače, jer vam se obraćaju na neki duhovni način. One nešto znače, dio su tebe. Jedan od meni najvrijednijih glazbenih stvari koje posjedujem je album Haçienda Classics. Sve stvari na albumu podsjećaju me na to da sam bio tamo, na sjajne noći koje sam tamo doživio i na sjajnu glazbu koja je bila u to vrijeme. Ta je glazba ogroman dio mog života.

RM: Druga stvar koju ste spomenuli kad ste govorili za The Quietus bila je “Feel The Groove” Cartouchea: rekli ste da ste uvijek radili cover!

NG: Je li to ona [pjeva] “better let you know...”?

RM: To je ta.

NG: Da, nekad nam je bila dio seta. I ne samo to, nekad smo znali počinjati set s gitarskim introm iz pjesme “Everything Starts With An’ E” [E-Zee Possee]. Ima nekakav gitarski riff a la Jimi Hendrix; to smo radili i onda nastavili s pjesmom. Još uvijek ne znam zašto smo to radili. Mislim da sam je počeo pjevati jednog dana na probi. Svi su se pridružili i zvučalo je sjajno. Prije smo radili nekoliko obrada acid housea na probama, i to je bila jedina koju smo ikad donijeli na pozornicu, dok nisam počeo pisati još pjesama.

RM: Možete li nas vratiti malo natrag, na početak. Kakvi ste bili kad ste imali 19 godina? Jesu li vam klubovi bili poput crkve?

NG: O da. Nisam ekstrovertna osoba. Nisam bio jedan od onih s jebenim pokretima na plesnom podiju poput Johna Travolte! Bilo nas je tisuću, neraspoloženih, s naočalama u noćnom klubu, stajali bismo uza zid pušeći travu i klimajući glavom uz glazbu. Svi smo izgledali poput Happy Mondaysa!

RM: Haçienda je očito ostavila svoj trag.

NG: Sjećam se da sam bio u klubu jedne noći i, naravno, u bilo kojoj od stvari jedva da je bilo vokala. Sve je to bila prava primitivna, elektronička glazba i uopće je nisam razumio. I naravno, pijete i pomalo se iznervirate i izbace vas... Ali vratio sam se, uzeo sam jebeni ecstasy i od tada se nikad nisam osvrnuo. Sve je imalo smisla! Bilo je to od '88. Do '89., kad je glazba bila na vrhuncu, u klubu nije postojala glazbena politika. Bilo je to tako slobodno vrijeme i sve je bilo jeftino. A ako ste bili na ecstasyju, niste potrošili bogatstvo za šankom. Jebene djevojke su lijepe, čak su i jebeni dečki lijepi! Bila je prava privilegija doživjeti to i odrastati u tom okruženju. Smiješno, imao sam grupu prijatelja koji bi se svi vratili u kuću mog kolege u Chorltonu, inače je on na kraju koproducirao prvi album Oasisa. Dakle, vratili bismo se iz kluba i slušali Beatlese i Neila Younga dok sunce ne izađe.

Pročitajte i ovo: Trebate li se drogirati da biste uživali u glazbi?

RM: Znam i da ste veliki obožavatelj Bee Geesa: naslovnica nove kompilacije...

NG: Naslovnica je inspirirana Bee Geesima, ili ukradena, da, to možete reći! Zašto volim Bee Geese? Pa, opet, prije 1987., jako sam volio “Groznicu subotnje večeri”. Znao sam da su iz Manchestera i jedan moj moj prijatelj, koji je bio jedan od roadieja drugom bendu, Phil Smith - inače sjajan DJ, zovem ga Phil Spectator i još uvijek radi za mene kao DJ na turneji, strastveni je kupac vinila - dakle, jedne noći nakon Haçiende, otišli smo do njegove kuće i on je svirao sve ove rane stvari Bee Geesa iz ranih 60-ih, sredine 60-ih i bio sam jebeno nokautiran! Nisam mogao vjerovati. To je pokrenulo cjeloživotnu opsesiju tim bendom; od tada ih volim. Imam sve do “Mr. Natural” 1974., a zatim pomalo padaju dok nisu pomogli izumiti disko. Jednostavno volim priču o tom bendu. Imao sam sreću upoznati ih tijekom godina, odvojeno. Bili su pravi jebeni stroj za pisanje pjesama. ‘Groznica subotnje večeri’, jebeno je volim. Imam izuzetno poštovanje prema njima.

RM: Jesam li u pravu kad kažem da ste otišli u The Heavenly Social vidjeti DJ set Chemical Brothersa?

NG: Da! Mislim, to je bilo jednako važno kao i biti u Haçiendi, biti dolje u onom pubu. Usred, znate, njihove jebene elektroničke stvari, oni su znali svirati “Tomorrow Never Knows” [eksperimentalnu pjesmu Beatlesa]. Nikad to prije nisam čuo, ne u tom kontekstu, u znojnom malom podrumu, a svira nakon neke jebene Spoony D-jeve pjesme! Jebeni sendvič! Mislim, to je wow! Podigli su tu stvar na drugu razinu. Onda je došao Fatboy Slim. Sjećam se da je Fatboy Slim jedne noći negdje ispustio ‘Start’ od Jama. Mogla je to biti noć kad sam upoznao svoju suprugu u Spaceu na Ibizi.

RM: Ipak, prilično je zanimljiv vaš stav o Chemicalsima. Nekad ste ih zvali studentima kad ste se upoznali!

NG: Oni jesu studenti!

RM: Ne mislite li da sada više nisu studenti?

NG: Jedan od njih je otišao i vratio se na jebeno sveučilište prije otprilike dvije godine!

RM: Da, Ed, ali vratio se u bend.

NG: Studenti! Mislim, nemojte me krivo shvatiti, dva puta sam radio s njima. Jebeno su nevjerojatni, a “Setting Sun” [The Chemical Brothers i Noel Gallagher] jedna je od najboljih stvari koje sam ikad učinio i volim ih, njihov sam fan.

RM: Ono što mi se retrospektivno sviđa kod “Setting Suna” jest da je nevjerojatna, ali zapravo ne zvuči kao neki broj jedan...

NG: Ne, i jebeni Chris Evans, koji je u to vrijeme bio velika faca, mrzio je tu stvar i nije je htio puštati, a opet je maknuo “Breakfast at Tiffany's” [Deep Blue Something] s broja jedan! Da, ta stvar ludo zvuči, ali morate se razmišljati o tom vremenu: ta je glazba bila mainstream. Bili smo mainstream, mi i Primal Scream. A ti dani su jebeno davno prošli.

RM: I, na kraju, moramo razgovarati o Andyju Weatherallu, koji vas je dva puta remiksirao. Što je on značio za vas?

NG: Zaista je tužno. Htjeli smo snimiti ploču. Stupio sam u kontakt s njim i rekao da više neću surađivati s Davidom Holmesom [producentom Noelovog posljednjeg LP-a], a Andrew je samo rekao 'pošalji mi nešto glazbe kad je napišeš, pošalji mi stvari i ja ću poslati to natrag kad uradim nešto s njom'. I nikad mu nisam imao priliku poslati bilo što. Ali bio je lijep, divan čovjek. Kad smo prije govorili o dragocjenim glazbenim dobrima, taj album koji je iznio “Masterpiece” [trostruki DJ miks na Ministry Of Soundu, seriji u kojoj se Weatherall pridružio Jazzieu B i Davidu Rodiganu] je jebeno nevjerojatan. Volim to. Obožavam taj zvuk srednjeg tempa, oni ga zovu chug! Tako je on izmislio za mene, a ja sam uvijek želio raditi s njim, jer imamo toliko zajedničkih prijatelja. Divan momak, nevjerojatnog ukusa, bolio ga je kurac. Jedan od velikana, znaš? Navukao nas je na najbolju glazbu u životu, i bio je to stvarno jebeno tužan dan kad je umro. Ali takav je život, pretpostavljam.

Pročitajte i ovo: RIP Andrew Weatherall

RM: Mislim da je to teško palo plesnoj zajednici...

NG: Da, on je nekako bio prvi od nas koji je umro. Doslovno se sjećam što sam radio kad sam čuo vijest. Bio sam u crnom taksiju u Oxford Streetu. To je takav gubitak. Jer, znate, imam sve te solo albume koje je on radio i svi su me do neke mjere nadahnuli. Nije ga bilo briga što je na album stavio 12 instrumentala - nije ga bilo briga! Neke pjesme traju devet minuta i sve to i bolio ga je kurac. Bio je to takav šok kad je umro.

“Back the Way We Came: Vol 1 (2011-2021)” izašao je na Sour Mash Recordsu, nabavite ga - ovdje.